Dragi prijatelji misija,
Evo još jedno moje pismo iz Afrike. Nastavljam tradiciju koju sam započeo još pije trideset i devet godina, kad sam došao kao misionar u Ruandu. Pišem nakon kratkog odmora u Hrvatskoj. Radi posebne situacije povezane s epidemijom koja je zahvatila cijeli svijet, prvi put sam provodio odmor u jesen. Vidio sam da to nije ni loše. Tako sam mogao uživati u plodovima koje je dobri Bog podario stanovnicima naše lijepe domovine. Premda je već bio kraj ljeta, još sam uspio zateći drago mi voće – smokve i grožđe. A onda su stigli svi drugi slatki jesenski plodovi, koje vi svake godine imate u izobilju, možda ni ne osjećajući njihovu slatkoću – ja sam ih uživao, ostavljajući po strani voće iz Afrike, koje imam u Ruandi.
Kao što ste mogli pročitati u mom pismo “Teški rastanak”, po volji mojih poglavara napustio sam svoju zajednicu u Kigaliju i lijepu našu crkvu Marije Pomoćnice i preselio se na jug Ruande u Butare (po novom nazvano Huye) u zajednicu Rango. Tu sam ja bio već poslije stravičnog rata u Ruandi, od 1995. do 2001. Tu sam štošta doživio i teški napad – pištolj u oku i nož pod vratom. Otamo sam vam pisao u svojim izvještajima objavljenima u mojim rasprodanim knjižicama, a sada dobrotom mog prijatelja don Ivana Marijanovića možete to čitati u novoizdanoj knjizi “Ruanda, ljubavi moja”. U to teško poratno vrijeme uspjeli smo ipak otvoriti jednu zanatsku školu i novu župu u kojima su nastavila djelovati moja mlada braća salezijanci. Neki prijatelji, koji su negdje pročitali moj članak “Teški rastanak”“, mislili su da je to bio moj rastanak s Ruandom, pa su me pitali gdje sam sada. Premda nije bio lak rastanak s našom crkvom i ljudima u Kimihururi (Kigali), nikako mi nije bila nakana rastati se s Ruandom – jer me još uvijek vodi moje načelo koje me je odvelo u Afriku – pomagati djeci, mladima i siromasima, kojih još uvijek ima jako puno u Ruandi.
Ovo sadašnje vrijeme epidemije jako je slično onom iza rata 1994., a možda i gore. O tome vam, dragi prijatelji, želim malo progovoriti. Ovih dvadesetak dana što sam proveo ovdje – u mojoj staroj i novoj misiji – sve razgledavam i uspoređujem s onim vremenom prije dvadeset godina. Raduje me vidjeti moju mladu afričku braću koji lijepo nastavljaju što smo mi bijeli misionari započeli – zanatska škola i župa. Crna braća su me lijepo primila. Tu su tri svećenika: upravitelj zajednice – Ruanđanin, župnik – Burunđanin i ravnatelj škole – Kongoanac, zatim jedan asistent – Burunđanin i jedan pitomac – Ruanđanin. Sa svim ovim svećenicima sam već živio, župnik je bio u novicijatu, upravo u ovoj zajednici kad sam ja bio ravnatelj, sadašnji ravnatelj je bio sa mnom iza rata u ovoj zajednici (kad smo čekali samo smrt), ravnatelj škole je radio kao mladi svećenik sa mnom u domu siročadi u Gatengi (Kigali). Kuća je ostala ista. Ali se puno toga dogradilo: nove učionice u strukovnoj školi s novim zanatima, a gradi se i kuća za dobrovoljce i jedna zgrada za duhovne vježbe i susrete. Crkva je bila premala, sad se gradi nova duplo veća crkva sv. Ivana Bosca. Braća mi kažu da treba sagraditi i jedan dom za siromašne učenike, koji kod kuće nemaju što jesti i dolaze izdaleka. To je predgrađe jednog od većih gradova u Ruandi. Puno se gradi i napučuje.
Župnik me je provozao po cijeloj župi – duplo se povećala. Samo, nažalost, radi strogih mjera zbog straha od koronavirusa, još se ne smije slaviti misa u crkvi. Samo mali broj vjernika može doći u našu kućnu kapelicu. Škola je počela početkom ovog mjeseca, ali sa strogim mjerama – mali broj učenika u razredima, ne smiju biti zajedno, ne smiju se igrati… Kad sam sa župnikom obilazio župu, stariji ljudi su se razveselili što sam se vratio u misiju. Bilo mi je drago čuti njihove različite reakcije – “O, kako je ostario” ili “Ništa se nisi promijenio” – zavisi kako tko gleda i govori. Ne možemo posjećivati bolesnike. Neki stariji ipak uspiju doći k nama, da mi reknu “Urakaza neza – dobrodošao!”“ Očekuju i pomoć – ta ja sam bijelac! Mnogi mi telefoniraju iz Kigalija, iz drugih mjesta gdje sam bio, kao i odavde iz ove župe. Škola je započela, nemaju za školarinu. Drugi se tuže da nemaju što jesti, jer ne mogu raditi…
Toliko za moje prvo javljanje iz stare i nove misije Rango. Kao i obično u našem životu, bilo gdje bili, miješa se lijepo i tužno. S Božjom pomoću trebamo ići naprijed. Preporučam se u vaše molitve, da mognem nastaviti lijepu misiju i u ovoj četrdesetoj godini u Ruandi. A ja vama molim od Boga da i u ovoj teškoj situaciji imate:
SRETAN BOŽIĆ I BLAGOSLOVLJENU NOVU 2021. GODINU!
Rango, Došašće 2020.
Danko Litrić
