Don Mihael Rodić, salezijanac svećenik, preminuo je na Božić, 25. prosinca 2020. u Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” u Zagrebu. Sprovod na groblju Miroševac 2. siječnja 2021. vodio je salezijanski provincijal don Tihomir Šutalo.
Provincijal don Tihomir Šutalo je ukratko podsjetio na životni put pokojnog Mihaela u salezijanskoj družbi do svećeništva i zatim na njegovo predano svećeničko služenje u Hrvatskoj u župama u Podsusedu, Arbanasima, Murvici i Briševu, Rudešu, Rijeci, Splitu i na Jarunu u Zagrebu te u Hrvatskim katoličkim misijama u Pforzheimu, Nürnbergu i Karlsruheu u Njemačkoj.
Zatim je pročitao prigodni govor voditelja Hrvatske katoličke misije Mittelbaden u Karlsruheu don Ive Nedića, koji ovdje u cijelosti prenosimo:
“Draga braćo i sestre pokojnog don Mihaela, draga subraćo salezijanci, dragi prijatelji! Zbog nemogućnosti prisutnosti na sprovodu dragog nam subrata i prijatelja don Mihaela Rodića, šaljem ovo pismo oproštaja od nas svećenika iz Hrvatske katoličke misije Mittelbaden-Njemačka.
Točno 26 godina don Mihael je neumorno radio i ostavio neizbrisive tragove svećeničkog i salezijanskog poziva na području hrvatskih misija u Njemačkoj. Na potrebe provincije uvijek je odgovarao poslušnošću. Tako se mladenačkog raspoloženja tri puta vraćao i prihvaćao službu dušobrižnika na području Hrvatske katoličke misije Pforzheim (1984.-1991.), Nürnberg (1998.-2005.) te Karlsruhe (2007.-2019.) u Njemačkoj. Kroz svoju svećeničku službu uvijek je obnašao odgovorne dužnosti. Don Mihael bio je osoba čvrstog karaktera poput kremena, osobito kada je u pitanju bila Božja stvar i Božje djelo. Osobno sam ga doživio kao čovjeka molitve i trajne povezanosti s Gospodinom. Nisam siguran da je bilo kada preskočio svećenički brevijar, molitvu krunice, slavljenje Svete mise – za to je uvijek imao vremena. Don Mihael je volio svoj svećenički poziv i živio ga je predano i dosljedno. U različitim zgodama nikada nije kalkulirao, nego naprotiv, prvi je dolazio i zadnji odlazio. Uvijek je imao vremena za one kojima je bio poslan.
Ja kao voditelj misije imao sam s njime najduži staž u svećeničkoj suradnji. Sada kad ga više nema, osjećam veliku prazninu. To osjećaju i subraća salezijanci, ali i drugi svećenici s kojima je surađivao, kao i ljudi s kojima je radio, obitelji i djeca. Primio sam more poruka izražaja sućuti i žaljenja s riječima: ‘Otišao je naš don Mihael…’
Ovih dana dobio sam pismo i od njemačkog provincijala Reinharda Gesinga u kojemu piše: ‘Ja sam Mihaela upoznao kao iskrenog subrata. Svaki puta sam ga doživljavao kao svećenika punog ljubaznosti i snažnog čovjekoljublja. Hvala mu na svemu.’ Njemački župnik, Ralf Dickderhof piše: “Don Mihael je bio ugodan subrat, uvijek spreman za dobru suradnju.’ Subrat Bernard iz Betzingena piše: ‘Smrt Mihaela me je iznenadila. Ostao mi je u divnoj uspomeni. Upravo se na Božić preselio kod Spasitelja. Neka uživa vječni mir.’
Snagu života don Mihael je nalazio u povezanosti s osobom Isusa Krista. Život mu je bio obasjan Kristovim riječima: ‘Ja sam uskrsnuće i život’ (Iv 11, 25). Ni u jednom dijelu katoličkog Creda – vjerovanja, ne susreće se toliko otpora kao u pogledu ‘uskrsnuća tijela’. Upravo tu istinu usprkos mnogima, živio je don Mihael. Njegova nada bila je upravo kršćanska nada u uskrsnuće. Svoje svećeništvo živio je poput proroka koji upućuju na Svjetlo Kristova uskrsnuća, tako da svi koji su u Kristovo ime kršteni, postanu i baštinici njegova uskrsnuća! Samo život ukorijenjen u Bogu ima smisao.
Dragi don Mihaele, u ime svih svećenika Hrvatske katoličke misije Mittelbaden, naših suradnika, obitelji i mladih želim ti reći HVALA! Uživaj u zajedništvu s Gospodinom kojeg si propovijedao ne samo riječima nego i životom! Počivao u miru Božjem. Don Ivo Nedić, voditelj Misije”
Svetu misu u crkvi sv. Mati Slobode predvodio je pokojnikov brat, vlč. Filip Rodić. U uvodnoj riječi vlč. Filip je, iako duboko potresen smrću vlastitoga brata, iskazao vjeru u Boga i njegovu dobrotu.
Propovijedao je domaći župnik salezijanac don Damir Stojić. On je u propovijedi podsjetio: “Okupili smo se danas oko oltara da preporučimo Gospodinu dušu našega subrata, svećenika salezijanca don Mihaela, koji je vjerno živio svoje redovničke zavjete u našoj salezijanskoj zajednici šezdeset godina i vjerno služio našem narodu kao svećenik više od pedeset godina. Upravo u ovoj crkvi Svete Mati Slobode 2020. godine don Mihael je proslavio svoju zlatnu misu zajedno sa svojim kolegama. Ovdje u našoj župi, u našoj zajednici Duha Svetoga ovdje na Jarunu u crkvi Svete Mati Slobode bio je malo više od godinu dana i bio je naš pastoralni suradnik. […] Ja sam s njim živio u ovoj crkvi godinu dana i zaista osjećam da sam izgubio oca i brata i prijatelja. I upravo je on meni to bio: otac, brat i prijatelj. […] Možemo biti zaista ponosni jer don Mihael je bio vjeran svećenik, vjeran redovnik i to je ostao sve do smrti.
On je volio biti svećenik. Uživao je u pastoralnom radu: u ispovijedanju, slavljenju svete mise i radosno je služio Gospodinu. Posebno bih istaknuo ono što smo već čuli: vjerno je služio našem hrvatskom narodu u Njemačkoj dugi niz godina, odvojen od svoje domovine i obitelji. Ljubio je svoj narod i Crkvu. Kao pravi pastir išao je za svojim stadom.
Istaknuo bih još jednu njegovu karakteristiku i kvalitetu, a to je poslušnost. Meni je osobno rekao kako mu je bilo teško doći iz Njemačke natrag u Rijeku, ali nipošto se to na njemu nije moglo primjetiti jer je radosno služio. Drugim riječima, don Mihael je bio poslušan redovnik.
Don Mihael je bio također sličan Kristu: ‘alter Christus’, drugi Krist. Za njega kao i za sve nas svećenike sveta misa je središte našega svećeničkog života. U euharistiji, u svetoj misi, don Mihael je naviještao Kristovo obećanje. On je vjerovao u Isusove riječi: ‘Tko blaguje tijelo moje, tko pije krv moju, ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan’. Isusa Krista koji se skrivao u hostiji, kojom se hranio, koju je toliko puta držao u svojoj ruci i uzdigao na svetoj misi don Mihael sada gleda licem u lice.
Dok je bio u izolaciji u našoj zajednici nije propuštao svetu misu i sâm je služio misu u našoj kućnoj kapelici. Jedna od zadnjih sms poruka koju mi je poslao jest: ‘Donesi mi pričest!’ U svakoj poruci koju mi je napisao bilo je: ‘Ako mi dođeš, donesi mi pričest’. Evo, toliko je ljubio Isusa Krista.
Za nas salezijance jako je važna još jedna osobina, a to je radost. Don Mihael je bio radostan jer je vjerovao u radost koja dolazi. Ovdje na Jarunu bio je pravo osvježenje u našoj zajednici, posebno u našoj salezijanskoj bratskoj zajednici jer je bio toliko ugodan i fin čovjek. U svakoj poruci koju mi je poslao iz bolnice uvijek mi je govorio kako je dobro, dakle bio je čovjek nade.
Osobno izražavam iskrenu kršćansku i bratsku sućut obitelji našega don Mihaela koja je toliko brojna, koja ga je toliko voljela. Iako je izabrao salezijansku zajednicu kao svoju novu obitelj, don Mihael ih nije nikad zaboravio. Znam koliko je iščekivao, koliko je bio radostan kad je mogao ići posjetiti svoju obitelj ovdje u Zagrebu, također dolje u Cavtatu i koliko se radovao svojoj obitelji, ali i koliko je ljubio našu salezijansku obitelj. Hvala vam za vašu podršku i ljubav koju ste imali za svoga brata, strica, ujaka. Hvala vam što ste nam ga dali.
Sv. Ivan Eudes jednom je prilikom rekao: ‘Najveće milosrđe koje nam Bog može iskazati, najdragocjenija milost kojom nas on može obdariti jest kad nam daruje svetog svećenika, svećenika po njegovom srcu koji traži njegovu slavu i spasenje duša.’ Upravo to je bio naš don Mihael. Kao svećenici mi utječemo na ljude na način na koji nismo ni svjesni. Don Mihael je jedan od tih svećenika. Osobno sam imao tu čast i milost posjetiti don Mihaela u bolnici neposredno prije nego je bio spojen na respirator i imao sam tu priliku podijeliti mu bolesničko pomazanje. Uvjeren sam da već sudjeluje u nebeskoj liturgiji u nebu sjećajući se kako je zdušno molio zajedno sa mnom u bolničkoj sobi. I nadam se, znam da sada dok nas gleda on postaje svjestan i jest svjestan koliko je on ljude dotaknuo i kako je utjecao na nas.”
Vlč. Filip je na kraju u svoje osobno ime i u ime obitelji zahvalio svima koji su svojim prisustvom iskazali počast i uputili molitvu Bogu za pokojnog Mihaela, izrazivši ujedno uvjerenje i nadu da Bog svoje vjerne, pa tako i njegovog brata Mihaela, ne ostavlja ni u vječnosti.
