Dragi moji prijatelji,
Pišem vam na drugi dan Božića, na blagdan Sv. Stjepana, prvog mučenika. Želim vam opisati moj ovogodišnji Božić u Ruandi. Oni koji su čitali moju knjigu “Borbe jednog misionara” mogli su zapaziti kako je težak bio moj prvi Božić u Ruandi. Taj se prilog nalazi i u najnovijoj knjizi “Ruanda, ljubavi moja”.
Ali sada, moram vam reći, ovaj Božić u četrdesetoj godini moga misionarstva u Ruandi, bio mi je još teži. Doživio sam ga ponovno u istom gradu – Butare – ali sada u našoj kući, u našoj župi i u našoj školi koje sam započeo nakon rata 1995.
Za prvi Božić – bio sam misionar početnik, kad nisam znao ništa o misijskom životu. Sad sam stari misionar, s puno iskustva i misionarskih djelatnosti. Moram priznati da mi nije lako biti u misiji u kojoj sam bio upravitelj i župnik, sada kao stari čovjek bijelac bez ikakve mogućnosti da nešto sam odlučujem – među mojom afričkom braćom. Sad mogu razumjeti roditelje kad ostare, kako im je s odraslom djecom. Istinita je stara mudra izreka “Teško je biti star”!
Dan uoči blagdana
Na Badnjak sam doživio pravi šok. Sa župnikom sam bio u jednoj župnoj podružnici radi ispovijedanja. Crkva je bila puna. U jednom kutu crkve dočekivao sam pokornike – bilo mi je strašno gledati ih mršave, prljave, jadno obučene. Većina su bila bosi – a noge su im bile u ranama, izgrižene od jednog crva, koji se na kinyaruanda zove “iwunja”. Hvala Bogu, radi korone, nisu smjeli doći preblizu, jer i izdaleka sam osjećao zaudaranje. To je velika razlika od onoga što sam viđao u glavnom gradu Kigaliju, gdje sam proživio zadnjih devetnaest godina. Čak je velika razlika i od onog kraja gdje sam započeo obrtničku školu na jezeru Muhazi, tridesetak kilometara od centra grada.
Puno ljudi, a nas samo dva svećenika. Morao sam se žuriti. Ali i nakon dva sata ispovijedanja, crkva je bila još punija. Župnik, koji je ispovijedao u drugom kutu crkve, ustao je i nekud nestao. Uplašio sam se što me ostavio sama s tolikim ljudima. Ali, ubrzo su prestali i meni dolaziti – crkva se ispraznila. Pitao sam sakristanku, što se događa, rekla mi je da su vani sa župnikom. Izišao sam i vidio sve to mnoštvo, kako im šef te župne podružnice nešto objašnjava. Razumio sam, rekao im je da nisu na listi siromaha pa da ne mogu dobiti paket hrane, koji su jučer dobili siromasi izabrani u bazičnim zajednicama.
Svi su se okrenuli k meni i gledali me velikim očima. Znali su da ćemo danas doći ispovijedati i mislili su da ćemo donijeti pakete, jer jučer nisu dobili. Nisam mogao ništa reći, jer ne poznajem situaciju. Župnik me pozvao rekavši da moramo kući, tako me spasio tih pogleda. U autu mi je rekao da nema više hrane, jer su sve podijelili jučer.
– “Ali, sutra je Božić, iako nisu na listi, oni su siromašni, vidi se na njima” – pokušao sam mu objasniti.
– “Nema više novaca!” – bio je odgovor – “Ima problema na banci…”
Došli smo kući, bilo je vrijeme za ručak. Nisam mogao jesti, ušao sam u kapelicu i plakao… ““Isuse, ja ne mogu ništa! Strašno je jesti, znajući da oni nemaju što jesti…”
Sa suznim očima, koje sam pokušao sakriti pred ljudima u dvorištu, otišao sam u susjednu zajednicu preko puta, u novicijat. Na putu me ljudi pozdravljaju: “Uraho, padri” – “Kako si, oče, jesi li živ?” Ne mogu odgovoriti, morao bih reći: “Ja nisam dobro, ja nisam živ.” Oni to ne bi mogli razumjeti, ta mi živimo dobro, imamo sve… Šutke i bez pozdrava išao sam k starijem bratu Belgijancu u novicijat. Molio sam ga za ispovijed. Nakon ispovijedi, u suzama, tužio sam se, s pitanjem – što činiti. Da idem provincijalu, da mu reknem da ne mogu tu biti, da mi dade negdje drugdje, ne mogu živjeti sit među siromašnima koji gladuju i na Božić… Nije imao odgovora.
Vratio sam se u našu zajednicu, bez pozdrava na putu. Opet u kapelicu, moleći ispovjednu pokoru, tražio sam odgovor sam sa sobom, moleći Isusa da mi se smiluje. Moram slušati. Ta, ne mogu napustiti samo tako ovu misiju, tek sam došao – ljudi očekuju da ću im opet pomoći kao iza rata…
Ostao sam dugo u tišini sam, u razgovoru s Isusom, koji se rodio u štalici. On Bog – u siromaštvu, koji nije imao gdje nasloniti glavu, koji je gol umro na križu. Da, istina, on je nahranio pet tisuća ljudi u pustinji, ali bilo je i drugih gladnih u Palestini i u svijetu u ono vrijeme. – “Danko, misliš li ti da si veći od njega! Čini što možeš, drugo prepusti Bogu…”
Onda sam pošao u svoju sobu. Čitao sam poruke i čestitke što su mi poslali mnogi prijatelji putem interneta i WhatsAppa. Kao da su osjetili, u kakvoj se situaciji nalazim – u staroj i novoj misiji, nakon tolikih godina provedenih u Kigaliju. Hrabrili su me, da se borim, da se mole za mene, da će me i dalje pomagati svojim darovima. Bili su to melemi za srce i ranjenu dušu.
Polako se vraćao mir u duši. Sutra na Božić, nakon tolikih mjeseci bez mise, imat ćemo tri mise u velikoj lijepoj dvorani u novicijatu (jer velika crkva još nije uređena po propisima u vrijeme korone!). Otkako sam tu došao, prije mjesec i pol dana, nisam imao prigodu pozdraviti ljude. Mnogi mi telefoniraju i traže da me pozdrave u našoj kući, neki i dođu – ali, tko će ih sve posebice primiti i opisati situaciju u kojoj živim, odgovoriti na sva njihova pitanja i probleme.
Kadgod sam izišao na ulicu, prema crkvi i uz tržnicu, toliki su me radosno pozdravljali, pitajući sjećam li ih se. Mnogi mi rekoše da sam ih ja krstio, da sam blagoslovio njihov brak, da sam im pomogao ići u školu, sagradio kućicu, da sam im dao kravu, kozu… Želim ih pozdraviti sve zajedno, da im zaželim Sretan Božić. A meni je baš po rasporedu određeno da imam dvije mise na Božić, baš ovdje u centru župe, druga tri domaća svećenika idu u druge župne podružnice.
Božić – Isus pobjeđuje
Nakon preživjele duge noći, osvanuo je sunčan dan – Božić. Po planu, imao sam ranu misu u šest i pol sati i u jedanaest, a slavio sam i na misi u devet sati s ravnateljem naše zajednice. Nakon devet mjeseci ljudi su imali misu. Ni sada nije bilo lako, jer je stroga kontrola u održavanju propisa. Ipak, dvorana je bila puna i okolo nje. Nije bilo tamburaša, ali su bile plesačice. Na svakoj misi pjevao je drugi koral. Ipak je to Božić!
Žurio sam se, jer je vrijeme ograničeno. Na početku mise, u propovijedi i na kraju pred blagoslov iskoristio sam reći najvažnije: Isus je Bog, koji je postao čovjek da mi budemo ljudi – sretni ovdje na zemlji i u vječnosti u Božjoj slavi.
Iskoristio sam priliku da im objasnim zašto sam ovdje:
– Nisam došao po svojoj volji nego iz poslušnosti.
– Tu sam, uz mladu braću da se odmorim i pripremim dobro umrijeti.
– Da pomognem mojoj mlađoj afričkoj braći.
Svakako, htio sam da shvate da sam sretan da moja afrička braća nastavljaju što smo mi bijelci započeli. Moraju razumjeti da ja nisam sada ni župnik ni poglavar, da sve moram vršiti u skladu s mojom braćom koja su odgovorna, jer oni bolje poznaju njih i njihove probleme nego ja koji sam tu novi. Sve što primimo od ljudi, bilo od domaćih – a ima ih imućnijih, posebno ovdje u centru župe, koji mogu pomoći – ili od dobrih ljudi izvana, sve ide preko Caritasa, gdje odgovorni, zajedno sa župnikom, vide što i kome je najpotrebnije – bilo za pomoć u hrani, ili za školovanje djece, ili u drugim potrebama.
Osjetio sam njihovu radost da sam ovdje. I oni koji su bili izvan dvorane, došli su blizu prozora i naćulili su dobro uši kad sam govorio. Pohvalio sam ih da su, usprkos tolikih mjeseci zbog korone bez mise, ostali vjerni Crkvi. Pozvao sam ih da slave u radosti ovu sreću uz blagdan Božića – ponovno biti zajedno. Neka nam pomognu da i dalje svake nedjelje možemo slaviti misu zajedno u ovoj dvorani, dok se dovrši crkva. Neka nam pomognu da i siromašni ljudi u našoj župi preko nas osjete da je Bog Ljubav, da je Isus s nama – da svi živimo kao prava djeca Božja i kao braća u ljubavi i miru.
don Danko
