Blagdan sv. Petra i Pavla. Veliki blagdan dvaju velikana Crkve za mnoge je svećenike ujedno i godišnjica svećeničkog ređenja. To je bio oduvijek, a još je i sada, dan kad su mnogi mladi “izabrani” ljudi primili dar Svetoga reda – postali su svećenici.
Tako sam i ja, na današnji dan, prije pedeset i tri godine, primio taj veliki Božji dar i postao svećenik. Ne, ne slavim ja to danas, slavio sam u Zlatnom jubileju prije tri godine, i ako bude Božja volja, slavit ću u dijamantnom jubileju za sedam godina.
Ali, svake godine, kad je i samo jedna godina poslije ređenja, moramo se sjetiti tog dara na godišnjicu ređenja i zahvaliti Bogu da nas je ubrojio među svoje apostole. To je prilika da zahvalim Bogu za sve što sam, Njegovom pomoću, mogao učiniti u toj svetoj službi. Svećenik stvarno može jako puno učiniti u poučavanju, u posvećivanju i u vođenju ljudi Bogu!
To je i prilika da se ispitam pred Bogom kako vršim svoju svećeničku službu, da se pokajem za sve prepušteno, za sve nevjere i počinjene grijehe, za sve protivno tom uzvišenom zvanju.
Ove godine, bez mogućnosti da sa vjernicima slavimo taj veliki blagdan dvaju stupova Svete Crkve, zbog odredbi naših vlasti u Ruandi, ja sam danas ipak imao sreću slaviti blagdansku Sv. Misu, na spomen moga ređenja, u mojoj misiji Rango. Slavio sam u novicijatu nove redovničke družbe “Misionara Krista Kralja Mira”.
Kad sam došao u sakristiju, mladi novak sakristan me je pitao na kojem jeziku ćemo slaviti misu – na francuskom ili na kiniyarwanda. Mislio sam, najradije bih na hrvatskom, ali to je nemoguće u Africi, pa sam ipak predložio da to bude na domaćem jeziku.
Na početku mise zamolio sam ih da mi pomognu zahvaliti Isusu koji me je izabrao u svoju službu. Neka me preporuče Njemu koji će preko mojih ruku doći u njihova srca u ovoj Svetoj euharistiji, da bih mogao do kraja života ostati vjeran, poput svetih apostola Petra i Pavla uz sve teškoće. Ujedno sam ih zamolio da se pomole i za jednoga našeg mladog salezijanca koji će danas biti zaređen za svećenika, kao i za sve druge širom svijeta koji će biti zaređeni, pa i u mojoj domovini Hrvatskoj.
Za vrijeme mise pjevali su u dva kora, muški i ženski zbor, jer je to nova družba u kojoj novicijat imaju zajedno novaci i novakinje. Zajedno s odgojiteljima ima ih preko trideset. Ruanđani su jako glazbeno nadareni: jedan novak svira na klavijaturama, drugi ga prate s tamburama, cimbalima i svim mogućim sviralima. Bilo je fantastično. Milina! Ja sam zapjevao “Slavu” na latinskom.
U Svetoj misi molio sam za svoje pokojne roditelje, kao i pokojnu braću i sestre, neka ih Gospodin nagradi za sve što su za me žrtvovali i učinili. Molio sam i za preostala dva brata i jednu sestru, kao i za sve njihove. Kad god molim za njih, sjećam se svih pokojnih u našem zaseoku Litrići, kao i sve rodbine i prijatelja u mojoj župi Žeževici, te svih onih među kojima sam živio i radio: u Hrvatskoj, u Ruandi i širom svijeta. Posebno se sjećam svog župnika don Slavka, koji me je uputio u sjemenište, te svih odgojitelja u sjemeništu, u bogosloviji… Ne zaboravljam ni dobročinitelje u gradnji crkve Marije Pomoćnice, onih koji me pomažu u pomaganju bolesnih i siromaha u mojim misijama u Ruandi… Bog zna sve moje žive i pokojne prijatelje. Neka ih On nagradi.
Svakako, ne mogu zaboraviti svoje kolege s kojima sam zaređen 1968. u zagrebačkoj katedrali. Neki su otišli u slavu Božju, drugi kao i ja nastavljaju borbu, u nadi da ćemo poput Sv. Pavla moći reći: “Vrijeme je moje smrti blizu. Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao. Već mi je pripravljen vijenac pravednosti koji će mi u onaj Dan dati Gospodin.”
