Draga braćo, sestre i prijatelji, prije samo šest mjeseci kćerima Marije Pomoćnice, prema našoj tradiciji još od vremena don Bosca, a zatim i cijeloj Salezijanskoj obitelji, dao sam Pobudnicu za novu godinu. Šest mjeseci kasnije zamolili su me da najavim moguću temu vodilju za 2022. godinu jer različiti ritmovi hemisfera na kojima se nalaze salezijanske prisutnosti to zahtijevaju. To činim rado, u nadi da će biti od neke pomoći.
Sasvim razumljivo, u 2022. godini u kojoj ćemo proslaviti 400. godina od smrti sv. Franje Saleškog, tema može biti samo duhovnost našega sveca, izvora don Boscove salezijanske duhovnosti, iz kojega je naš otac i osnivač pio i o kojemu je promišljao u svakom trenutku, pogotovo kada je bila riječ o definiranju odgojnog i evangelizacijskog stila. Da se poslužimo svima nama poznatom izjavom o netom osnovanoj Salezijanskoj kongregaciji: “Zvat ćemo se salezijanci”.
Znamo da je don Bosco bio duboko zadivljen izvanrednom pojavom ovoga sveca. Predstavljao mu je autentično nadahnuće, osobito zato što je bio istinski svećenik, velikan milosrđa, neumoran radnik za spasenje duša.
Kao mladi sjemeništarac Ivan Bosco je prije svoga svećeničkog ređenja donio sljedeću odluku: “Neka me u svakom trenutku vode dobrohotnost i blagost sv. Franje Saleškog.” I u “Uspomenama iz oratorija” don Bosco je napisao: “Oratorij se počeo nazivati imenom sv. Franje Saleškog jer smo vlastitu službu koja poziva na velik mir i krotkost stavili pod zaštitu ovoga sveca, u nadi da će nam on od Boga pribaviti milost da ga možemo nasljedovati u njegovoj iznimnoj dobroti i u osvajanju duša.”
Naravno, ovogodišnja Pobudnica također će biti prekrasna prilika da prepoznamo i pronađemo sebe u duhovnosti sv. Franje Saleškog i da još više cijenimo zadivljujuće osobine don Boscove salezijanske duhovnosti, kao i dragocjene vrijednosti duhovnosti salezijanske mladeži. Nesumnjivo ćemo vidjeti svoj odraz u njima i osjećati se pozvanima da budemo “veći salezijanci” u svojoj Salezijanskoj obitelji, to jest, ispunjeniji duhom sv. Franje Saleškog, duhom koji naše salezijanstvo prožima kao don Boscovu obitelj.
Pripadajući u potpunosti Bogu živimo u punini svoju prisutnost u svijetu
Ovo je vjerojatno „najrevolucionarniji“ prijedlog sv. Franje Saleškog. Papa emeritus Benedikt XVI. izrazio je to svojom uobičajenom dubinom i ljepotom kada je rekao kako je veliki poziv koji sveti Franjo Saleški upućuje kršćanima: “Treba pripadati u potpunosti Bogu, živjeti punim plućima svoju prisutnost u svijetu, živjeti za zadatke koji su primjereni našem stanju”. “Namjera mi je podučavati one koji žive u gradovima, u bračnom statusu, na sudu […]” (Predgovor “Uvodu u pobožni život”). Dokument kojim ga je papa Pio IX., više od dva stoljeća kasnije, proglasio crkvenim naučiteljem inzistirat će na tom širenju poziva na savršenstvo, na svetost. Tu papa kaže: “[Prava pobožnost] posvuda je proširila svoju svjetlost i dobila pristup prijestoljima kraljeva, šatorima generala, sudovima, carinarnicama, radionicama, pa čak i kolibama stočara… […]” (Breve “Dives in misericordia”, 16. studenog 1877.) Tako je započeo poziv laicima, briga za posvećenje vremenitih stvari i posvećenje svakodnevnog života koje su iziskivali Drugi vatikanski koncil i duh našega vremena. Ideal pomirenog čovječanstva izražen je skladom između molitve i djelovanja u svijetu, između potrage za savršenstvom i svjetovnog stanja, uz pomoć Božje milosti koja prožima ljudsko biće i, ne uništavajući ga, čisti ga, dižući ga do božanskih visina.
Izvor te duhovnosti zasigurno nalazimo u mnogim djelima i riječima našega Gospodina u Evanđelju i u jednostavnosti onoga što je don Bosco ponudio svojim dječacima u jezičnom i crkvenom kontekstu 19. stoljeća.
Kako dakle ne bismo nastojali da ta duhovnost postane izvor nadahnuća te pastoralne i duhovne ponude i za naše vrijeme?
Središnjost srca
Ono što je pokrenulo Franjino obraćenje tijekom njegove formacije u Parizu, bilo je dubinsko čitanje “Pjesme nad pjesmama” pod vodstvom benediktinskog svećenika.
Za njega je to bilo svjetlo koje je obojilo cijelu njegovu percepciju i Boga i ljudskog života, kako njegovog individualnog puta, tako i odnosa s bilo kojom drugom osobom.
Simbol koji je odabrao za Red Pohoda Marijina pokazuje kako je srce najvidljiviji znak njegove ljudske i duhovne baštine, srce probodeno dvjema strelicama: ljubavlju prema Bogu i ljubavlju prema bližnjemu što se također podudara s dvije rasprave koje sažimaju sva njegova razmišljanja i poučavanja. Prva, “Rasprava o Božjoj ljubavi”, plod je njegova strpljivog rada u formaciji prve skupine Sestara Pohoda Marijina: to su savjetovanja uređena i preuređena u obliku knjige. To je također bio temelj formacije Marije Margarete Alacoque koja je, 51 godinu nakon Franjine smrti, primila objave koje su otvorile put pobožnosti prema Presvetom Srcu Isusovu u Crkvi.
Ostalo nam je samo kazalo druge rasprave, one o ljubavi prema bližnjemu, zbog Franjine prerane smrti 28. prosinca 1622., kad mu je bilo 55 godina.
Franjin humanizam, njegova želja i sposobnost da uđe u dijalog sa svima, velika vrijednost koju je pridavao prijateljstvu, bili su jako važni za osobno praćenje na način na koji ga je kasnije don Bosco tumačio. Sve je izgrađeno na čvrstim temeljima srca, baš kao što je Franjo to živio.
Između providnosti i ljubaznosti
Dva odraza svečeva načina da osjeti Božje srce i otvori svoje srce braći i sestrama, međusobno blisko povezanima, jesu njegov doživljaj providnosti i njegov način približavanja i interakcije sa svakom osobom, drugim riječima, njegova poslovična nježnost ili ljubaznost.
Povjerenje u Providnost ima korijene iz vremena njegove formacije u Parizu i Padovi. To je njegova “sveta ravnodušnost”: Bezrezervno vjerujem Božjem srcu i to mi pomaže da prihvatim bilo koji slijed događaja i okolnosti koji dolaze iz dana u dan. Nemam “ništa za tražiti niti za odbiti” poštujući ono za što znam da je u Božjim rukama u svakoj situaciji. Pavao je slično razmišljao kada je pisao Rimljanima: “Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom.”(Rim 8,28-29)
Nježnost srca kada se radi o bližnjemu, čak i kada je taj bližnji neprijateljski raspoložen ili sve prije nego ugodan po svom karakteru, odraz je istog povjerenja, ovaj put povjerenja u ljudsko srce, uvijek otvoreno Božjem djelovanju i uvijek predodređeno za puninu života. Nježnost i ljubaznost su misionarski pristupi, djelovanje usmjereno na maksimalno olakšavanje, u bilo kojoj okolnosti i situaciji, susreta između milosti i slobode u srcima onih koji se nalaze preda mnom. To, dakle, nije samo pitanje lijepog vladanja.
Ako razmislimo o načinu na koji je don Bosco reinterpretirao tu ljubaznost u svom odgojnom sustavu, razumjet ćemo dubinu motiva na kojima je ta ljubaznost odnjegovana, jednako kao što je to bilo kod svetog Franje Saleškog.
Praktična obuka u misiji u Chablaisu i don Boscovo “Da mihi animas”
Teško iskustvo evangelizacije u Chablaisu između 1593. (njegovo obraćanje kao prorektora) i 1596. (božićne mise u Thononu) točke su u kojima se poslanje uobličilo i konkretiziralo za cijeli njegov život. Bilo je izuzetno teško (“ovdje svatko ima uvrede na usnama i kamenje u rukama”), ali to je bila kriza koja je donijela rast i najprije preobrazila misionara, prije djelovanja na one kojima će ista preobrazba donijeti dobrobit.
Također je vrlo zanimljivo gledati na te godine kao na euharistijsku pedagogiju. Vidljiva euharistija, proslavljena s velikom masom ljudi, nošena u povorci… nakon godina suhoće (Božić 1596.), postala je točka prispijeća nakon prolaska kroz dugu pustinju, dok je on sam i usamljen bio taj koji je živio od euharistije i tako na skriven način postao njezina prisutnost među ljudima koji su prethodno bili neprijateljski raspoloženi i kojima je postupno pristupao i jednom po jednom postajao prijateljem.
Ako imamo na umu da se naše salezijanske prisutnosti nalaze ponajviše među nekatolicima, ova euharistijska duhovnost postaje proročka: iz nutrine misionara s velikim strpljenjem i ustrajnošću dopire do onih kojima je poslana, ne odričući se pritom izričitog naviještanja, uz znanje o tome kako će dugo čekati da prođe vrijeme koje je Bog predvidio, ali pritom ne očekujući da vjernici ispune crkvu, nego miješajući se sa stadom posvuda i na svaki mogući način.
A uz euharistiju, na istoj valnoj duljini, nalaze se i središnje mjesto križa i pouzdanje u Mariju.
Sve nam to govori o don Boscovoj strasti u poučavanju i u evangelizaciji. On je u nazočnosti Gospodina u euharistiji i u snažnoj prisutnosti Marije u životu oratorija, okružen svojim dječacima, pronalazio snagu da svakoga dana iznova živi geslo: Daj mi duše, drugo uzmi.
Kako mi komuniciramo?
Sv. Franjo Saleški zaštitnik je novinara. Njegova karizma komunikatora vrijedna je da se potrudimo shvatiti je, jer u njoj postoji sjajna povezanost između ljubavi i zanimanja za razmatranje, kulturu i humanizam u njegovim najljepšim izražajnim oblicima koje će promicati, poticati, usklađivati stvaranjem i poticanjem dijaloga između onih koji su sposobniji i bogatiji na tim područjima s jedne strane, a s druge je sv. Franjo kao majstor komunikacije za svakoga, veliki širitelj ideja s obzirom na sredstva i okolnosti vremena u kojima je živio. Dovoljno je razmisliti samo o ogromnom broju pisama u kojima je sažet značajan dio njegovog apostolata biskupa i sveca.
I ovdje u don Boscu prepoznajemo učenika koji prati revnost svoga učitelja, s novim sredstvima koja su mu na raspolaganju (popularni “mass” press): 318 don Boscovih djela objavljeno je tijekom 40 godina – u prosjeku po jedno svaka dva mjeseca. To je također i poruka od najvećeg značaja za nas, pravi izazov u današnjem svijetu u kojem se komunikacija našla u središtu stvarnosti.
Sv. Franjo Saleški u don Boscovom načinu praćenja mladih: karizme cvjetaju i jedna u drugoj donose plodove
Postoji istinsko “zajedništvo svetaca” u don Boscovom odgojnom i duhovnom umijeću koje nije proizašlo ni iz čega, već se hranilo dubokim korijenima, djelovanjem Duha u povijesti Crkve koja mu je prethodila. To njegovo umijeće nije ni dodatak nečemu ni ponavljanje već viđenog: to su novi cvat i plod hranjeni djelovanjem Duha koji je oživio Crkvu kroz sv. Franju Asiškog, sv. Ignacija, sv. Dominika i sv. Tereziju Avilsku.
Lijep je prijedlog za Crkvu današnjice, a svakako i za don Boscovu Salezijansku obitelj, nastojanje rasta u umijeću praćenja ljudi na putu vjere, osobito tolikih dječaka, djevojčica i mladih ovoga svijeta koji ne poznaju Boga, a koji istovremeno, često ne znajući, gladuju i žeđaju za njim. Vrlo su “salezijanski” osjećaj i istinsko vjerovanje da svaka osoba treba “prijatelja duše” kod kojega će pronaći savjet, pomoć, vodstvo i prijateljstvo.
Želio bih ovaj sažetak oko kojega će se razvijati Pobudnica za Salezijansku obitelj za 2022. zaključiti pozivom pape Benedikta XVI. Na kraju svoje Opće audijencije, tražeći od nas da u “duhu slobode” slijedimo uzor i svjedočanstvo sv. Franje Saleškog, istinskog primjera kršćanskog humanizma zbog kojega osjećamo da samo u Bogu nalazimo zadovoljenje želje i čežnje koju osjećamo za njim samim, papa je rekao: “Draga braćo i sestre, u vremenu poput našega koje traži slobodu, čak i nasiljem i nemirima, suvremenost ovoga velikog učitelja duhovnosti i mira koji je svojim sljedbenicima podario ‘duh slobode’, istinski duh, sv. Franjo Saleški primjer je svjedočanstva kršćanskog humanizma; svojim poznatim stilom, riječima koje ponekad imaju pjesničku notu, podsjeća nas da su ljudska bića u svoje najdublje dubine usadila čežnju za Bogom i da samo u njemu mogu pronaći istinsku radost i najpotpunije ispunjenje.”
don Ángel Fernández Artime, SDB, vrhovni poglavar
