Salezijanac svećenik don Josip Stepan umro je u Salezijanskoj zajednici u Zagrebu (Jarun) u petak 2. siječnja 2026.
Početni dani 2026. godine u čitavoj Hrvatskoj pa tako i u Zagrebu pokazali su kako zima može biti razdoblje u kojemu su hladnoća, snijeg i poledica svakodnevna stvarnost koja otežava, a nerijetko i onemogućuje boravak izvan toploga doma. Unatoč tome, rodbina, braća salezijanci kao i vjernici koji su osobno poznavali pokojnog don Stepana okupili su se u značajnom broju na njegovom ispraćaju i sprovodu.
Ispraćaj pokojnog don Stepana bio je u 17,30 u petak 9. siječnja 2026. u Zagrebu na Knežiji. Tu je pokojni don Josip nekoliko desetljeća djelovao kao svećenik. Uspomena na njega je u župi Marije Pomoćnice, ali i daleko izvan nje, još je uvijek vrlo živa, što se moglo vidjeti i na ispraćaju i misi koju je predslavio župnik don Danijel Vidović uz koncelebraciju više svećenika u župnoj crkvi Marije Pomoćnice koju su ispunili brojni vjernici.
Sprovod pokojnog don Josipa Stepana bio je u Zagrebu na groblju Miroševac u subotu 10. siječnja u 10,30 sati. Kao i prethodnoga dana na ispraćaju na Knežiji, tako su se i na sprovodu na Miroševcu, unatoč hladnom zimskom vremenu i vremenskim okolnostima u kojima su dežurne službe u gradu savjetovale svima da po mogućnosti ostanu kod kuće zbog opasnosti od poledice i niskih temperatura, okupili brojni vjernici, braća salezijanci i drugi svećenici, kako bi don Josipu izrekli hvala i posljednji “Zbogom”.
Provincijal hrvatske salezijanske provincije don Milan Ivančević, koji je predvodio sprovod, u svom je nagovoru podsjetio kako je pokojni don Josip “nastojao prepoznati ljudsku čežnju za Bogom. Nije bio samo duhovnik, već i brat onima koji su trpjeli, suosjećajan savjetnik i oslonac u teškim situacijama. Ovakvim svojim odlaskom don Josip nam poručuje kako vjernik uvijek treba imati usmjerenu pozornost na vječnost gledajući brzinu zemaljskoga života bez obzira na broj godina.” Uistinu, “Don Josip se uvijek trudio svoj zemaljski život usmjeriti prema vječnom Božjem pozivu i tako je gradio svoj zemaljski put, daleko od svih ovozemaljskih temelja i prolaznih vrijednosti. Neumorno je radio na njivi Gospodnjoj, služeći Crkvi, ostao je vjeran svome svećeništvu i redovništvu. Danas ne možemo ne ustvrditi – kako je lijepo ostati vjeran do kraja.” Kao što to ističu i brojna svjedočanstva onih koji su don Stepana poznavali, nastavio je don Milan, “Don Josip je ‘gradio prostore za stvarnost koja nadilazi svaki prostor; živio je vremenitost otvarajući ono što vrijeme ne može obuhvatiti. Ne svojom snagom nego Kristovom’. Kada se susreo s trpljenjem i bolešću, znao je to prihvatiti. U trenucima naglašene nemoći, na pitanje kako si – odgovara: nikad bolje, nasljedujući tako našega Učitelja pred križem spasenja.”
Povodom don Josipove smrti svoje izraze sućuti pisanom riječju izrazio je i zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša, koji podsjeća: ” Na licima mnogih vjernika koji su ga poznavali ovih se dana izmjenjuju tragovi tuge i privržene ljubavi, topli osmijesi i suze, znakovi ohrabrene vjere i zahvalnosti. Mnogi u sebi prebiru uspomene na njegove riječi utjehe, duhovne savjete i mudre izreke, to su dodiri Božje ljubavi koju je ovaj Kristov svećenik posredovao svome narodu. Plodovi njegova gorljiva apostolskog rada poznati su u svojoj punini samo Gospodinu.”
Nacionalni ravnatelj Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. Tomislav Markić, podsjeća kako je don Josip “služio i hrvatskim iseljenicima i njihovim potomcima u njemačkoj Nadbiskupiji Bamberg, u Hrvatskoj katoličkoj misiji Nürnberg. Neka ga dragi Bog nagradi za sve dobro što je činio kako u Domovini tako i u iseljeništvu te neka mu dadne mjesto u Vječnoj Domovini”.
Nakon sprovoda misu za pokojnog don Josipa u crkvi Marije Pomoćnice na Knežiji predslavio je don Pejo Orkić, ravnatelj salezijanske zajednice i župnik župe Duha Svetoga u Jarunu. On je istaknuo kako je don Stepan bio čovjek vjere, vedar i vjernik i u godinama kada je bio zdrav ali i kada je bio bolestan, preporučivši njegovu dušu milosrdnom Ocu na nebesima.
