Četrdesetak kilometara od talijanskog grada Bologne danas se nalazi Park prirode “Monte Sole” koji obuhvaća 6300 hektara. Krajem mjeseca rujna i na početku listopada 1944. na tom području nacisti su uz potporu fašista u tamošnjim zaseocima i mjestima u znak odmazde i zastrašivanja stanovništva ubili 780 ljudi, većinom djecu, žene i starce. Među njima su bila i petorica svećenika.
Ti su svećenici svojevoljno ostali sa svojim vjernicima koji su bili bespomoćni i uplašeni. Mnogi su od njih tražili spas okupljajući se u crkvama. Neke su svećenici uspjeli sakriti i spasiti od sigurne smrti. Svaki su dan zajedno s vjernicima slavili svetu misu, molili i tješili ih, poučavali ih u vjeri, dijelili im sakramente te im pomagali na različite nenasilne i kršćanske načine.
U petak 29. rujna 1944. mladi salezijanac don Ilija Comini uspio je sakriti sedamdesetak ljudi u prostoru kraj sakristije uz crkvu, a vrata je prikrio tako što je tu stavio neki stari ormar. U međuvremenu je netko javio kako su neprijateljski vojnici na mjestu zvanom “Creda” ubili i ranili mnoge ljude. Don Ilija im je odlučio poći u pomoć. Sutradan rano ujutro slavio je posljednju misu u svom životu. Poslije toga je zajedno s ocem Capelliem, dehonijancem, krenuo prema “Credi” ponijevši sa sobom sveto ulje kako bi pomazao bolesne i umiruće. Stari župnik don Mellini i okupljeni vjernici nastojali su ih odgovoriti i silom zadržati, ali je don Comini bio ustrajan u svojoj namjeri. Rekao im je: “Molite, molite za mene, nemojte me ostaviti samoga“. Kad su već bili blizu mjesta u koje su se zaputili, neprijateljski vojnici su ih zaustavili, zarobili i prisilili da cijeli dan prenose municiju. Navečer su ih zatvorili u jednu staju za životinje.
U međuvremenu se doznalo da su ta dva svećenika uhićena i zatvorena. Razne molbe i objašnjenja tamošnjeg stanovništva kako oni nisu nikakvi zločinci bili su uzaludni. U nedjelju 1. listopada 1944. rano ujutro vojnici su pucajući iz strojnica ubili 46 ljudi, među njima i ovu dvojicu svećenika. Don Comini je i tim trenucima pucnjave i ubijanja glasno molio litanije i druge molitve. Tijela ubijenih bačena su u obližnju rijeku i njihovi posmrtni ostaci nisu nikad pronađeni.
Ilija Comini rodio se 17. svibnja 1910. u Calvenzanu, četrdesetak kilometara udaljenom od Bologne. Na preporuku svog župnika don Mellinia, koji je osobno susreo don Bosca, Comini je pohađao salezijansku osnovnu školu, a zatim odlučuje postati salezijanac. Prve redovničke zavjete u Salezijanskoj družbi položio je 1926, a 16. ožujka 1935. zaređen je za svećenika. U međuvremenu je završio i studij talijanskog jezika i književnosti. Kao svećenik i nastavnik bio je profesor, odgojitelj i apostol mladih u salezijanskim školama u Chiariu i u Brescii. U ljeto 1944. vraća se u rodni kraj kako bi pomagao svom ostarjelom župniku don Melliniu i brinuo se za svoju majku. U župi je zajedno njim bio i otac Martin Capelli, dehonijanac.
3. prosinca 1995. započeo je u Bologni biskupijski proces za proglašenje blaženim don Cominia i oca Capellia. U nedjelju 27. rujna 2026. osobni izaslanik pape Lava XIV. kardinal Marcello Semeraro, prefekt Dikasterija za kauze svetaca, proglasio je blaženima biskupijskog svećenika don Ubalda Marchionia, dehonijanca oca Marina Capellia i salezijanca don Elia Cominia, tri svećenika koji su ubijeni 1944. u osvetničkom krvoproliću kod Monte Sole nedaleko Bologne.
U svojoj propovijedi kardinal Semeraro je podsjetio kako Isus, “Dobri Pastir, nije ove svećenike zvao da budu daleko od opasnosti nego da budu blizu svog naroda. To je stado bilo uplašeno, raspršeno i nezaštićeno, ali istinski pastir ne napušta ovce kad dođu vukovi. Stoga su i oni ostali. Slobodno su se odrekli vlastite sigurnosti kako bi do kraja dijelili sudbinu vjernika koji su im bili povjereni. U tome se očituje ljepota njihove svetosti.” Oni su, zaključio je kardinal Semeraro, “ostali i vršili su volju Očevu”.
Misnom slavlju proglašenja blaženim don Cominia i drugova prisustvovao je i vrhovni poglavar Salezijanske družbe, don Fabio Attard. U subotu 26. rujna 2026., dan uoči beatifikacije, don Attard je u svom večernjem govoru salezijancima u Bologni naglasio kako mučeništvo u salezijanskoj povijesti, počevši od svetih Kalista Caravaria i Alojzija Versiglie, zatim španjolskih mučenika i don Cominia, nikad nije bilo neka vrsta improvizacije, nego prirodna posljedica autentičnog posvećenog života življenog među mladima: na dvorištu, u školi i u ispovjedaonici. To je vjernost bez predumišljaja.
Istinsko svjedočenje salezijanske karizme, naglasio je don Attard, ne priopćuje se riječima, nego primjerom života ukorijenjenog u Kristu i darovanog mladima sve do kraja.
Svoje razmišljanje vrhovni poglavar je zaključio pitanjem upućenim svim članovima Salezijanske obitelji: “Jesmo li sposobni čuti tihi krik mladih, njihovu skrivenu želju za smislom i za autentičnim vođama? Imamo svete mlade koji traže svete vođe: molimo kako ih nikada ne bismo razočarali.”
MOLITVA
Bože Oče,
zahvaljujemo ti što si
svećeniku don Iliji Cominiu udijelio
da te ljubi i služi ti u odgoju mladih,
po don Boscovu srcu,
u pastoralnoj ljubavi prema žrtvama rata.
Udijeli nam radost da ga vidimo proslavljenog
kao tvog herojskog svećenika i primjernog odgojitelja.
Po njegovom zagovoru udijeli nam milost …
To te molimo puni pouzdanja.
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
