Zagrebački nadbiskup i metropolit Dražen Kutleša zaredio je u zagrebačkoj katedrali danas, u subotu 20. lipnja 2026., deset đakona za svećenike. Među njima su bila i petorica salezijanaca: Karlo Ćuk, Luka Grgatović, Hrvoje Kolak, Neven Pejić i Josip Soldo.
U svojoj propovijedi nadbiskup je, nadovezujući se na starozavjetne Samuelove knjige u kojima je riječ o svećeniku Eliju, njegovim sinovima Hofniju i Pinhasu te o proroku Samuelu, podsjetio kako se u njihovim životima i ponašanjima može uočiti upozorenje, ali i siguran putokaz i ohrabrenje za danas zaređene svećenike.
Eli, Hofni, Pinhas i Samuel svaki za sebe predstavljaju jedan ljudski život i pokazuju odnos pojedinog čovjeka prema Bogu. Vremena u kojima su ti ljudi živjeli bila su teška, a ni mi danas ne živimo u puno drugačijim okolnostima.
Bog, koji je vjeran svome narodu i koji voli svakog čovjeka, želi mu biti prijatelj. Stoga on neprestano govori ljudima. Međutim, podsjetio je propovjednik, kao što je to vidljivo u primjeru svećenika Elija i njegova dva sina svećenika, može se biti blizu svetim stvarima, ali daleko od Boga. Ta dvojica, Hofni i Pinhas, bili su svećenici bez istinske pobožnosti prema Bogu, a u svome srcu nisu bili istinski poslušni Bogu. Pomanjkanje živog odnosa s Bogom u njihovom životu i djelovanju, učinilo ih je ljudima sebična srca. Umjesto da su za druge ljude bili mostovi prema Bogu, oni su im bili na sablazan i tako su ih udaljavali od Boga.
Njihov otac, svećenik Eli, u svom je životu i ponašanju pokazao brojne slabosti: govorio je sinovima što nije dobro, ali nije djelovao. Drugim riječima, za njega su ljudske veze, ugled i lažni mir bili važniji od svetosti Božje kuće. Njegovo ponašanje je opomena današnjim novoređenicima i govori im o ozbiljnosti pastirske odgovornosti. Svećenik je pozvan biti čovjek koji druge usmjerava, formira i pritom treba na prvo mjesto staviti svetost, a ne očuvanje lažnoga mira, istinu, a ne ljudske odnose. Propovjednik je ujedno upozorio kako je “šutnja pred bezakonjem” zapravo “izdaja”. Jednako tako, “svetost” se nikada ne smije “žrtvovati za osobne interese”. Stoga za svećenika Bog uvijek treba biti na prvome mjestu.
Bog međutim nikada ne napušta čovjeka. To se vidi i na primjeru dječaka Samuela, koji će postati Božji prorok i, upravo stoga što je spreman reći Bogu: “Govori, sluga tvoj sluša”, ljudima svoga vremena pokazivati put prema Bogu.
Svećenik je u naše vrijeme, a to je nadbiskupova želja i za danas zaređene svećenike, pozvan biti Bogu vjeran svećenik. To znači “raditi po Božjem srcu i po Božjoj volji”, biti čovjek “otvorena srca, ponizne raspoloživosti i povjerenja da Bog prvi govori”.
Tako se današnje ređenje novih svećenika pretvorilo u ispit savjesti za sve one koji su već prije, pred kratko ili dulje vrijeme, zaređeni kao i za danas zaređene svećenike. Vrijeme u kojemu ljudi žive uvijek je bilo vrijeme u kojemu Bog govori čovjeku, ali je također bilo i jest i teško, jer neprekidno postavlja pitanje i svećenicima i svim drugim ljudima, kakav je njihov osobni odnos prema Bogu, što se nalazi u njihovome srcu i jesu li spremni i danas Bogu reći: “Govori, sluga tvoj sluša”.
Novozaređenim svećenicima želimo vjernost Bogu i ustrajnost na putu svetosti i u slušanju Gospodina koji i danas govori ljudskome srcu.
Svi koji žele da to doista tako i bude, neka ih prate i svojom iskrenom molitvom.
