Don Fabio Attard, vrhovni poglavar Salezijanske družbe, predstavio je u srijedu 19. kolovoza 2026., osnovne smjernice i naslov Pobudnice za 2027. namijenjenu Salezijanskoj obitelji. Ovdje donosimo hrvatski prijevod toga teksta.
Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav
U životu don Bosca, Salezijanske družbe i Salezijanske obitelji, tri su godine, počevši od 1875. do 1877., ispunjene znakovitim događajima.
Od tada je prošlo 150 godina, ali vrijeme nije umanjilo utjecaj i snagu tih događaja, naprotiv! Spominjući se tih dragih događaja danas pronalazimo poticaj za odvažno koračanje prema budućnosti. Prisjećati se tih događaja znači uočavati u njima onu snagu Duha Svetoga koji je don Bosca potaknuo na otvaranje i označavanje novih putova i ponudu novih obzorja pastorala na području odgoja u korist mladih, posebice onih najpotrebitijih.
Kao Salezijanska obitelj prisjetili smo se prve misijske ekspedicije iz 1875. i proslavili je u znaku nade. Bio je to hod koji smo živjeli nadahnuti Jubilejom 2025. kao hodočasnici nade. Potaknuti tim događajem, Salezijanska družba i Salezijanska obitelj, produbili su poziv na obnovu nade u životu mladih hodeći zajedno s njima. Tema Usidreni u nadi, hodočasnici s mladima ujedinila je te dvije obljetnice – Jubilej 2025. i 150. obljetnicu prve salezijanske misijske ekspedicije – ponovno ističući nadu kao dar koji treba živjeti i prenositi novim naraštajima. Biti “hodočasnici” s mladima, to je bio odlučan poziv na zajednički hod s njima kao znak i stvarnost blizine i obećanja za budućnost.
To se poslanje nastavlja i danas, potpomognuto primjerom i hrabrošću prvih misionara koje je don Bosco poslao u Argentinu. Ove je godine ujedno i 150. obljetnica prve misijske ekspedicije (1877.) naših susestara, Kćeri Marije Pomoćnice. To je događaj koji osnažuje ono viđenje i apostolski žar koji ni danas ne gubi svoju draž i privlačnu snagu.
Prisjetili smo se utemeljenja Salezijanaca suradnika (1876.) ponovno predstavljajući Marijin poziv poslužiteljima na gozbi u Kani: Što god vam rekne, učinite (Iv 2,5). U središtu je prema tome tema vjere u Isusa. Taj poziv za nas je poticaj da budemo istinski vjernici, slobodni za služenje. Tako smo otkrili kako je don Boscovo poimanje, potaknuto djelovanjem Duha, i za nas danas još uvijek živo i aktualno. Kao poslužitelji, pozvani smo slušati Marijin glas te poput Nje i kao Ona slijediti ono što nam Isus govori danas u našoj povijesti.
Tako dolazimo do treće točke, a to je dar Preventivnog sustava. Doista, godine 1877. don Bosco je napisao “Preventivni sustav u odgoju mladeži”. Svi mi: Salezijanska družba, Kćeri Marije Pomoćnice i Salezijanska obitelj, temeljito smo proučavali taj spis, analizirali ga, komentirali i praktično primjenili. Sretni smo nasljednici ozbiljnog i dubokog razmišljanja i prakse brojnih znanstvenika i djelatnika koji su nam svojom kompetencijom, privrženošću i kreativnošću prenijeli tu dragocjenu baštinu. To se nastojanje nastavlja i danas i zbog toga smo uistinu zahvalni. Tako se održava živim, aktualnim i znakovitim odgojno-pastoralno iskustvo koje od don Bosca pa sve do nas uspijeva dijalogizirati s različitim kulturama, plodonosno uzajamno djelujući u susretu s raznim religijskim tradicijama na svim kontinentima, rađajući dobrim plodovima i u teškim okolnostima. Tajnu svega toga odaje nam don Bosco osobno. To je ljubav. Ta krepost dotiče dubinu ljudskog srca prije bilo koje društvene, kulturalne ili religijske kategorije, krepost koja ne poznaje granice koje bi ju mogle okovati.
Da, Preventivni sustav je dar karizme koja se posredstvom Salezijanske obitelji proširila po svem svijetu. Trebamo ga prije svega voljeti, a zatim i dobro poznavati, jer jedino tako postajemo sve svjesniji odgovornosti prema daru koji nam je povjeren. Moramo se prema njemu ophoditi s poniznošću i razumijevanjem, izbjegavajući pod svaku cijenu površan stav. U susretu s Preventivnim sustavom svi smo pozvani priznati da smo nositelji proroštva koje zahtijeva i odgovarajuću stručnost. Karizma i kompetencija koračaju zajedno za cjelovito dobro mladih.
U svjetlu toga hoda, priopćavam da je tema Pobudnice 2027.:
LJUBAV JE VELIKODUŠNA, DOBROSTIVA JE LJUBAV
“Posvećeni” cjelovitom dobru mladih
Taj se naslov oslanja na riječi hvalospjeva ljubavi Sv. Pavla za koje don Bosco osobno piše kako su te riječi temelj Preventivnog sustava: “Primjena ovoga sustava potpuno se oslanja na riječi sv. Pavla koji kaže: ‘Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav… sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi'”.
Drugi dio je poziv da se bude “posvećen” dobru mladih. Taj poziv da se bude “posvećen” dobru mladih don Bosco osobno spominje dva puta: Ravnatelj stoga treba biti potpuno posvećen svojim odgajanicima. Nešto kasnije potvrđuje to i piše: Odgojitelj je osoba posvećena dobru svojih odgajanika, spremna sučeliti se sa svakom poteškoćom, sa svakim naporom kako bi postigla svoj cilj, a to je građanski, moralni i znanstveni odgoj svojih odgajanika.
U svjetlu tih misli, POBUDNICA 2027. bit će podijeljena na dva dijela. PRVI DIO predstavit će dubinsko čitanje konteksta Pavlovog hvalospjeva ljubavi, koji je zapisan u 13. poglavlju Poslanice Korinćanima. Doista, u cjelovitom dijelu (1Kor 12,31b-14,1a) ljubav se promatra kao “najizvrsniji put”: to je hod koji vodi prema suobličenju s Kristom i omogućuju puno ostvarenje vlastitog postojanja.
Ljubav je put
Pohvala ljubavi koja se tu spominje nastaje kao odgovor na konkretnu situaciju. Zajednica u Korintu puna je podjela, suparništva i ponašanja koje nije u skladu s Evanđeljem. Umjesto traženja zajedničkog dobra, pojavili su se oholost i nadmetanje. To je kontekst u kojemu Pavao ukazuje na “najizvrsniji put”: ljubav.
Ljubav je mjerilo koje omogućuje preispitivanje autentičnosti kršćanskoga života i vrednovanje svakoga dara, izbora i djelovanja. Možemo govoriti sve jezike, poznavati Božje tajne, posjedovati izvanrednu vjeru i vršiti herojska djela. Ali, bez ljubavi, mi smo samo buka, a sve što činimo gubi svoju najdublju vrijednost.
Prema tome, nije dovoljno izvana činiti dobro: valja se zapitati o duhu koji pokreće naše djelovanje. Darovi koje smo primili nisu naše osobno vlasništvo niti sredstva za osobno potvrđivanje. Povjereni su nam zato da ih stavimo u službu drugih te postanu zajedničko dobro.
Za Salezijansku obitelj ponovno promatranje konteksta hvalospjeva ljubavi postaje poziv za provjeru kako promicati procese i puteve na kojima – posredstvom sve autentičnije pastoralne ljubavi – postajemo sve sličniji Kristu za dobrobit mladih.
Kad izjavljuje da ljubav ne će nikada prestati, Pavao poziva zajednicu u Korintu da ne zaboravi na duboku istinu: karizma i spoznaje pripadaju sadašnjem vremenu. To su djelomične stvarnosti. Jedino ljubav ostaje zauvijek, jer sudjeluje u životu samoga Boga. Vjera, nada i ljubav određuju kršćansko postojanje, ali “najveća” (mogli bismo reći: središte, temelj) jest ljubav. Poruka koja vrijedi i za nas danas i koja postaje obveza glasi: “Težite za ljubavlju”. To je obveza koja zahtijeva hrabrost i ustrajnost, kako bi ljubav, dar Duha, bila svakodnevni put i konačni cilj: suobličeni Kristu prema punom zajedništvu s Bogom. Biti “posvećeni” dajući prednost pedagogiji susreta, spremni na priznavanje duhovne žeđi koja je prisutna u srcu mladih, mudri i velikodušni u praćenju mladih na prikladnim pastoralnim putevima i procesima.
DRUGI DIO poziva na čitanje Preventivnog sustava i triju stupova na kojima počiva, u svjetlu izazova koji nas okružuju i s kojima se trebamo sučeliti.
Razum – pedagogija susreta
Otkrivamo don Boscov Preventivni sustav kao istinsku pedagogiju susreta. U središtu odgojnog djelovanja ne nalaze se prije svega programi, aktivnosti i strukture, nego svaki konkretni mladi čovjek, sa svojim imenom, poviješću, pitanjima i mogućnostima koje nosi u sebi.
Odgojni susret ne nastaje jednostavno stoga što se neka odrasla osoba i neka mlada osoba nalaze na istome mjestu. Odgojitelj treba učiniti prvi korak, smanjiti udaljenosti te s poštovanjem i empatijom pristupiti situaciji drugoga. Susresti znači biti pozoran ne samo na riječi, nego i na trenutke tišine. To zahtijeva vrijeme, autentičnost i spremnost da nam se postavlja pitanja. Mladi lako shvaćaju je li prihvaćanje iskreno ili tek formalno.
Prihvaćati međutim ne znači ograničiti se na prihvaćanje mlade osobe u njezinoj sadašnjoj situaciji. To znači pomoći joj da otkrije ono što može postati, predlažući joj nova obzorja i izazove koji mogu potaknuti želju, znatiželju i nadu. Sve to poštujući slobodu mlade osobe, jer mlada osoba nije neki pasivni predmet odgojnog postupanja, nego sugovornik, štoviše protagonist.
Pedagogija susreta zahtijeva i prostore koji stvarno prihvaćaju. Iskustvo Valdocca nas podsjeća da je na prvom mjestu osoba, a nakon toga ustanova, prvo je potreba s kojom se susreće a nakon toga struktura koja je pozvana odgovoriti. Danas mnogi mladi traže prihvaćanje ne uspijevajući jasno izraziti svoje pitanje. Mogu biti osamljeni, nesigurni ili pak osjećati strah pred budućnošću odnosno pomanjkanje smisla ili im nedostaju odrasli kojima bi se mogli povjeriti.
Salezijansko dvorište simbolički predstavlja mjesto u kojemu se udaljenosti smanjuju, a odgojitelj je osoba kojoj se može pristupiti. U zajedništvu svakodnevnog života on može osobno upoznati mlade i u prikladnom trenutku uputiti im onu kratku i znakovitu “riječ na uho” koja je tako draga salezijanskoj tradiciji.
I na kraju, recimo i da nijedan odgojitelj ne može sam za sebe pratiti mladu osobu. Život mladih odvija se u obitelji, školi, sportskim aktivnostima, poslu, udrugama, na ulici i u digitalnim okruženjima. Potrebna je stoga mreža autentičnih mladih osoba i provjerenih ustanova.
Odgojno-pastoralna zajednica treba uključiti salezijance, laike, obitelji i stvarnost određenoga područja, priznajući ponajprije protagonizam mladih. Odgojna mreža ne smije se graditi samo za njih, nego zajedno s njima, slušajući njihov glas i omogućujući im da taj glas konkretno usmjerava izbore zajednice.
Vjera – prepoznati duhovnu žeđ
Don Boscov Preventivni sustav nije samo pedagoška metoda, nego istinsko i autentično duhovno i odgojno iskustvo. Za don Bosca odgajati znači učiniti vidljivom ljubav koja dolazi od Boga i preoblikovati odnos prema mladima u konkretni oblik evangelizacije.
Ljudsku se osobu ne može svesti na skup kompetencija ili funkcija. Svaki mladić predstavlja neko lice, povijest i poziv. Njegov integralni rast sastoji se i u otkrivanju života kao dara primljenog od Boga i kako poziv na bratstvo, na odgovornost i na sebedarje. Na tom putu sposobnost prepoznavanja te žeđi od temeljne je važnosti, a razvija se u tri pravca: prepoznati mlade s njihovim pitanjima, odgajati ih za prepoznavanje glasa koji zove iz dubine njihovoga srca i zajedno s njima prepoznati Boga živoga u njihovom životu.
Prepoznati pitanja mladih ne znači jednostavno sakupiti informacije. To je susret dvaju sloboda, koji je sposoban preoblikovati i onoga koji govori kao i onoga koji sluša. To zahtijeva vrijeme, poniznost, strpljivost i spremnost da budemo uključeni. To znači ponuditi mladiću autentični prostor u kojemu može otkriti ono što nosi u svome srcu, pomažući mu da imenuje i izrazi svoje želje, sumnje i pitanja, da bolje shvati ono što živi i da prepozna i ponovno otkrije vlastito dostojanstvo.
Taj stav je odraz Božjeg djelovanja, Boga koji, kao što svjedoči Pismo, dolazi ususret poviku svoga naroda, posebice siromašnih i malenih. Danas se mnogi mladi, unatoč činjenici što su neprekidno (digitalno) povezani, osjećaju osamljeni i kao osobe koje se nedostatno prihvaća. Stoga Crkva treba izbjegavati unaprijed spremljene odgovore te prihvatiti i s poštovanjem prepoznati ono što njihova pitanja, makar ponekad i nejasno, izriču.
Jednako je tako važno odgajati mlade na prepoznavanje glasa koji odzvanja u dubini njihovoga srca. Neprekidni protok informacija, priopćenja i poticaja smanjuje prostore šutnje te postoji opasnost za osiromašenje unutarnjeg života. Stoga je važno naučiti susresti se sa samim sobom, sa svojim mislima i osjećajima i vrednovati svoje ponašanje. Don Bosco je promicao tu nutarnjost pozivajući dječake da promišljaju o proteklom danu.
Valja naučiti i prepoznavati ono što proizlazi iz povijesti, dopuštajući da nam osobe, događaji i doživljeni susreti postavljaju pitanja. U osluškivanju vlastitoga unutarnjeg glasa i glasova koji dolaze izvana otvara se mogućnost za promišljanje o vlastitom životnom projektu, dimenziji životnog poziva, jer se upravo u prepoznavanju tih osobnih osjećaja i otvaranju prema drugome može očitovati Božji poziv.
Odgojno-pastoralne zajednice u konačnici su pozvane prepoznavati, zajedno s mladima, prisutnost Boga živoga u životu svakoga pojedinoga, stavljajući u središte Njegovu Riječ. Kao što se događalo u Valdoccu, Evanđelje se ne smije samo poučavati, nego ga treba udisati u svakodnevnom životu. Čitanje Pisma, zajednička molitva, slavljenje sakramenata i zajedničko razlučivanje omogućuje mladima da prepoznaju Gospodnji glas i dopuste mu da ih vodi.
Ljubaznost – praćenje pastoralnog iskustva
U središtu Preventivnog sustava nalazi se ljubav. Pomoću nje odgojitelj može dotaknuti srce mladića, podržati ga, savjetovati ga i, kada je to nužno, ispravljati ga. Uzor pastoralnog praćenja je Isus, Dobri Pastir i hodočasnik na putu u Emaus. On se približava razočaranim učenicima, korača s njima, sluša ih i prosvjetljuje njihovo iskustvo pomoću Pisma. Na kraju im omogućuje da ga prepoznaju u lomljenju kruha.
Pastoralno praćenje prema tome znači vršiti službu suosjećanja: zavijati rane, pomagati u rastu i otvoriti osobu za susret s Bogom. Taj je stil bio prisutan u Valdoccu, gdje su posvećene osobe zajedno s laicima pratile mladiće tako što su im bile blizu, blage, dobrostive i prijateljske: pomoću ljubaznosti.
Salezijanski prijedlog temelji se na dostojanstvu svake mlade osobe koja je stvorena na Božju sliku i u sebi nosi neko mjesto koje je sposobno prihvatiti nešto dobroga. Pomoći da to dostojanstvo raste znači poštivati slobodu te osobe i s empatijom prihvatiti njezinu krhkost i zanos. To znači voditi računa o odnosima koji pomažu mladom čovjeku. Nitko – mladić to jako dobro zna – ne raste sam od sebe: osoba sazrijeva unutar sklopa povjerljivih odnosa i skrbi.
Dok je usmjeren prema svima, Preventivni sustav prvenstveno se usmjerava prema najsiromašnijim mladima. Njihovo prisustvo obnavlja zajednicu i postaje kriterij za preispitivanje njezinih pastoralnih projekata, kako bi uvijek bili odgovor koji promiče prihvaćanje, uključivanje, zaštitu, pravdu i milosrđe.
Svaki pastoralni proces, kao što nam je poznato, ima za cilj susret s Kristom. To se međutim ostvaruje samo ako je obasjan istinskom ljubavlju i poštivanjem, jer se vjeru ne nameće, nego ju se predlaže pomoću svjedočanstva koje prihvaća i koje je dobrostivo, pomoću navještaja i liturgije koji se žive na radostan i autentičan način. Odgojna postupnost posjeduje balzam ljubavi, uvijek poštujući slobodu. To poslanje uključuje i nastojanje za hod onim putem koji mladima pomaže da sebi postavljaju pitanja o svojoj budućnosti, tj. o dimenziji poziva.
Na kraju valja podsjetiti kako svaki odgojitelj polazi od jedne neizostavne točke: kako bi se drugoga pratilo valja dopustiti da i mene netko prati. Odgojitelj može dotaknuti srce mladih samo ako Kristu dopusti da preoblikuje njegovo srce. Stoga su nužne poniznost i neprekidno obraćenje: postati malen kako bi se prihvaćalo malene, darivati ono što se primilo i sjediniti svoje srce s Bogom.
Zaključak
Pozivam sve članove Salezijanske obitelji da se raduju 150. obljetnici “Preventivnog sustava u odgoju mladeži” kako bi ona postala dragocjena i providonosna prigoda za dublje poznavanje salezijanske karizme i obnovljeno odgojno i pastoralno zalaganje za mlade.
