Don Pejo Orkić, provincijal Hrvatske salezijanske provincije i don Tihomir Šutalo, provincijalni ekonom, posjetili su don Danka Litrića, misionara u Ruandi, povodom blagoslova i posvete crkve Marije Pomoćnice u sklopu salezijanske ustanove u Kimihururi u Kigaliju. Tu je crkvu don Danko izgradio zahvaljujući dobrotvorima među kojima su bili brojni Hrvati iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i hrvatske dijaspore, ponajviše iz Hrvatskih katoličkih misija.
Blagoslov i posveta crkve proslavljeni su na blagdan sv. Ivana Bosca, 31. siječnja 2018. Svečano euharistijsko slavlje predvodio je mons. Tadej Ntihinyurwa, nadbiskup Kigalija, uz koncelebraciju mons. Anacleta Mwumvaneza, biskupa iz Nyundo-a i mons. Marka Semrena, pomoćnog biskupa Banja Luke. Uz njih su u koncelebraciji bili još don Camil Swertvagher, provincijal Provincije Afrička velika jezera sv. Karla Lwange, don Pejo Orkić, provincijal Hrvatske salezijanske provincije sv. Ivana Bosca i mnogo drugih svećenika i salezijanaca među kojima su bili Hrvati don Danko Litrić, don Tihomir Šutalo i vlč. Marinko Filipović. Na samom slavlju sudjelovalo je mnoštvo časnih sestara i vjerničkog puka u kojemu je bilo najviše djece i mladih.
Slavlje je započelo u 10 sati svečanom procesijom od dvorane koja je do ovoga trenutka služila kao crkva do ulaza u novu crkvu gdje su mons. Ntihinyurwa i mons. Semren simbolično prerezali vrpcu.
Posveta i blagoslov crkve odvijali su se u nekoliko koraka: najprije su blagoslovljeni oltar, tabernakul, ambon, vrata i prozori te vanjske i unutarnje strane zidova. Nakon pjevanih litanija Svih Svetih u oltar su ugrađene moći blaženog kardinala Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa mučenika koje je darovao kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup. Potom je uslijedilo mazanje oltara Svetim uljem i kađenje svih mjesta i prostora crkve koji su prije toga bili poškropljeni blagoslovljenom vodom. Uslijedilo je pokrivanje oltara prekrasnim oltarnjakom te ukrašavanje cvijećem i svijećama. Tada je odjeknula pjesma “Slava Bogu na visini” uz brujanje bubnjeva i zvonaca.
Nakon najavljene Božje riječi uslijedila je homilija mons. Ntihinyurwa u kojoj je zahvalio dragom Bogu na daru prekrasne crkve, naglasio važnost crkve za vjernike te povezanost između zajednice i ovoga mjesta gdje se daruju “neizrecive milosti” koje se nalaze upravo u crkvi.
Nakon molitve vjernika uslijedio je prinos darova. Bila je to duga kolona vjernika koji su prinosili razno liturgijsko posuđe i darove. Među prinesenim darovima našli su se i prekrasna pokaznica, kalež, misnica s likom bl. Alojzija Stepinca, kadionica i lađica te zvonce, sve doneseno iz Hrvatske i darovano za crkvu.
Na koncu euharistijskog slavlja uslijedili su pozdravi i govori. U ime salezijanaca Hrvatske salezijanske provincije, Salezijanske obitelji i hrvatskoga naroda sve je nazočne pozdravio don Pejo Orkić, provincijal. Osobitu zahvalu za vrlo brzu izgradnju, a potom i za blagoslov i posvetu crkve izrekli su mnogi predstavnici crkvene i civilne vlasti. Na poseban način upućene su riječi zahvale don Danku Litriću kojemu su provincijal i njegovo vijeće povjerili izgradnju crkve. Don Danko je bio neumoran u molitvi, prikupljanju sredstava i praćenju izgradnje crkve. Na kraju je i on sam izrekao svoju zahvalu: “Sve je učinila Ona!”, rekao je don Danko citirajući Don Bosca te se zahvalio upravo Njoj, Mariji Pomoćnici. Potom je zahvalio i svima onima koji su pomogli u realizaciji tako velebnog i prekrasnog zdanja.
Nakon euharistijskog slavlja koje je trajalo preko četiri sata uslijedio je ručak za sve sudionike slavlja, više od tri tisuće osoba. Za vrijeme ručka mnoge su grupe koje djeluju u toj filijali, salezijanskim školama i drugim zajednicama u Ruandi izvele prigodan program koji je trajao više od dva i pol sata. Bilo je tu tradicionalnog plesa, pjesme i akrobatskih vještina.
Po završetku programa don Tihomir i don Pejo su u pratnji don Danka posjetili salezijansku zajednicu u naselju Gatenga u Kigaliju. U toj zajednici salezijanci drže crkvu, veliku školu, konvikt u kojem je smješteno više od 250 siromašnih mladića i odgojnu zajednicu prednovicijata u kojoj boravi 11 mladića koji se pripremaju kako bi jednoga dana i sami postali novaci, a potom i salezijanci. Budući da je blagdan sv. Ivana Bosca za sve salezijance i cijelu Salezijansku obitelj svetkovina, domaćini salezijanci su sa svojim suradnicima volonterima i prednovacima počastili goste iz Hrvatske i sve časne sestre koje stanuju u tom naselju izvrsnom večerom i prigodnim programom u dvorištu kuće. Premda je područje na kojem djeluju salezijanci izuzetno veliko i iziskuje trud i neprestani rad, uočavaju se velika skromnost i jednostavnost, ali istovremeno i velika radost i osmijeh na licima salezijanaca, prednovaka i časnih sestara. I u vrlo skromnim uvjetima crkva i kapela su jako lijepo uređene i ukrašene. Veliku važnost poklanja se svečanom slavljenju Gospodina prilikom molitve večernje iz časoslova.
Službeni dio posjeta Ruandi, posveta nove Crkve s prigodnim programom i ostalim sadržajima o čemu sam gore pisao, bila je uistinu prekrasan i nezaboravan doživljaj. U ovom drugom dijelu opisat ću svoj doživljaj putovanja tom afričkom zemljom pod don Dankovim vodstvom, putovanja koje će mi zauvijek ostati urezano duboko u sjećanju.
Dan nakon velikog slavlja u Kigaliju don Danko nas je odveo u grad Butare u kojem djeluju dvije salezijanske zajednice. Jedna od njih drži vrlo veliku obrtničku školu u kojoj se učenici obrazuju za stolarski, bravarski, zidarski, krojački i kuharski zanat. Učenici svoje proizvode prodaju u trgovini koja se nalazi u sklopu škole. Pošto smo obišli sve prostorije i kratko se osvježili, uputili smo se u ogromnu crkvu koja je u nekoliko navrata bila proširivana. U početku njezine izgradnje sudjelovao je i don Danko, kao i u izgradnji škole. Popodne smo posjetili veličanstvenu katedralu i pomolili se na grobovima dvojice salezijanaca koji su ondje pokopani. Nakon toga smo posjetili drugu zajednicu u kojoj je smješten novicijat. Uz trojicu odgojitelja, među kojima je učitelj novaka u invalidskim kolicima, ovdje boravi 15 novaka. Čistoća, urednost, zelenilo, prekrasan vanjski oltar, fontana s kipom Blažene Djevice Marije, zgrade namijenjene susretima duhovnog i pastoralnog sadržaja, gospodarske zgrade sa svim mogućim domaćim životinjama, košnice s pčelama, prostran teren s igralištima i vrt toliko su nas se dojmili da smo se u jednom trenutku zapitali gdje smo se mi to zatekli. Sva ova prirodna ljepota još je više uljepšala i obogatila večer u kojoj su nas novaci počastili prelijepom animiranom večernjom molitvom, večerom i programom koji su pripremili samo za nas. Toliko smo toga vidjeli u tom danu da smo umorni, ali sretni otišli na počinak i začas zaspali.
Na blagdan Svijećnice don Danko nas je povezao ne više asfaltiranom cestom, nego makadamom do marijanskog svetišta Naše Gospe u mjestu Kibeho gdje se Blažena Djevica Marija ukazivala od 1981. do 1986. godine. Ta ukazanja priznata su od strane biskupa iz Ruande. Tamo smo slavili svetu misu i tom smo se prigodom susreli s jednom od vidjelica, gospođicom Natalijom. Nakon ručka kod jedne skupine časnih sestara imali smo mogućnost pomoliti se u kapelici u kojoj se Gospa ukazala upravo Nataliji. Na zidu smo uočili veliku krunicu od kamena. Kad smo se približili, vidjeli smo da je to krunica iz Međugorja. Nakon molitve ponovno smo se uputili makadamom, ovaj put susrećući mnoštvo hodočasnika, ponajviše redovnica, koji su se uputili u svetište kako bi sljedećeg dana proslavili Dan posvećenog života. Mnoge od tih redovnica hodale su deset i više sati. Na putu smo vidjeli mnogo stabala banana, beskonačne plantaže zelenog čaja, jako puno djece, malene kuće sagrađene od blata, mnoštvo pješaka i taksista, što onih na motociklima, a što na biciklima. Susreli smo vrlo malo automobila. Ipak, bilo je puno autobusa koji su prevozili hodočasnike. No, ono što smo posvuda uočavali jest radost na licima djece, osobito kad bismo ih pozdravljali mašući im rukama. Tada bi nam uz širok osmjeh uzvratili i veselim usklikom radosti i oduševljenja.
U večernjim satima prispjeli smo u salezijansku zajednicu postnovicijata, tj. zajednicu bogoslova, studenata filozofije u Kabgayiu. Uz trojicu odgojitelja, od kojih je jedan salezijanac iz Slovenije, tu boravi dvadeset i pet bogoslova. Stigli smo upravo u vrijeme euharistijskog slavlja. Kako je počela padati kiša, ušli smo u crkvu. Kad nas je vidio, don Pierre Célestin, ravnatelj zajednice, nakon popričesne molitve pozvao nas je na oltar i predstavio bogoslovima i vjerničkom puku prisutnima na euharistijskom slavlju. Na kraju večere, kako je to uobičajeno kod salezijanaca, uputio sam zajednici riječ za “laku noć”. Sva su braća s velikom pažnjom slušala ono što sam im priopćio. Kao i u drugim salezijanskim kućama, i ovdje je don Danko ostavio svoj trag jer on je u gotovo svim salezijanskim prisutnostima u Ruandi ponešto izgradio: crkvu, školu, konvikt ili kuću za salezijance.
Sutradan, 3. veljače na putu iz Kabgayia prema Kigaliju navratili smo u Kivumo Centar fra Vjeko Ćurić, mjesto u kojemu se nalazi grob pokojnog fra Vjeke Ćurića, franjevca misionara Bosne Srebrene, ubijenog 31. siječnja 1998. godine u Kigaliju. Toga se dana slavila euharistija povodom 20. obljetnice njegove smrti. Slavlje je započelo svečanom procesijom koja je krenula od škole prema crkvi, praćena raspjevanom povorkom uz tradicionalni ples koji su izvodili mladi iz misije u Kivumu. Misu je započeo mons. Marko Semren, pomoćni banjalučki biskup, a zatim je nastavio mons. Eugen Dushimimana, ekonom mjesne biskupije, uz koncelebraciju fra Ivice Perića, gvardijana samostana Gospe Anđeoske u Kivumu, petnaestak lokalnih dijecezanskih i franjevačkih svećenika te nas trojice salezijanaca. Na početku slavlja biskup Marko je naglasio kako je fra Vjeko svojim životom i nasilnom smrću svjedočio kako se živi vjera i umire za Isusa Krista. Spomenuo je i ruandsku poslovicu koja kaže: Možeš pobjeći od onoga tko te progoni, ali nikad od onoga što je u tebi. Istaknuo je da nas je toga dana sve okupila Božja ljubav i naglasio kako je u fra Vjeki iskazana povezanost Crkve u Bosni i Hercegovini i Ruandi, jer fra Vjeko je rođen u Bosni, a za nebo se rodio u Ruandi. Tijekom molitve vjernika, uz učenike škole fra Vjeke Ćurića, posljednju je molitvu uputila Robertina Ćurić, nećakinja pokojnog fra Vjeke, govoreći kako je sretna što je mogla doći u ovu zemlju i upoznati “gare” o kojima je njezin stric pričao s toliko ljubavi. Na kraju svete mise svi svećenici zajedno s biskupom uputili su se do groba fra Vjeke Ćurića koji se nalazi s desne strane oltara te izmolili opijelo i molitvu za proglašenje fra Vjeke slugom Božjim odobrenu od mjesne crkvene vlasti.
Nakon ručka u atriju franjevačkog samostana uputili smo se u Kigali gdje smo se malo odmorili, uzeli potrebne stvari i uputili se u salezijansku kuću za duhovne vježbe na jezeru Muhaze. Nakon smještaja u sobe odmah smo iskoristili topao dan te se osvježili kupanjem u jezeru.
U nedjelju smo slavili dvije svete mise. Prvu u crkvi sv. Mihovila koju je don Danko izgradio u mjestu Gikomero. Crkva prepuna djece, raspjevanog puka, prekrasnih djevojčica od 10 do 15 godina koje tradicionalnim plesovima prate pojedine dijelove mise te ministranata i čitača. U znak zahvale za naš dolazak poklonili su nam tradicionalnu košaricu punu svježeg kikirikija. Kakvo veselje je uslijedilo nakon euharistijskog slavlja kad smo se poželjeli fotografirati s djecom i mladima! Nakon tog slavlja vratili smo se na jezero, u obližnju obrtničku školu u kojoj se svake nedjelje služi sveta misa. Dočekani smo dobrodošlicom popraćenom zvucima vrlo vještih bubnjara koji su nagovijestili veliko slavlje. I ono je uistinu bilo takvo. Najprije u crkvi, a potom i na igralištu gdje su animatori zanimljivim igrama privlačili djecu i sve ih uključili u igru i ples. Bila je to proslava Don Bosca, njihova zaštitnika. U čast toga sveca sva su djeca počašćena keksom i slatkišima. To se ne događa često i zato je radost bila još veća. Popodne je bilo rezervirano za odmor i kupanje u jezeru.
Don Danko nam je želio pokazati svu ljepotu i raskoš Ruande pa nas je sljedećeg dana povezao u nacionalni park Akagera u kojem smo se mogli približiti mnoštvu divljih životinja. Posebno su bili dojmljivi susreti sa slonovima, nilskim konjima, krokodilima, nosorogom, hijenom, žirafama, zebrama, majmunima i mnoštvom drugih životinja koje se nalaze u tom parku. Ni punih šest sati vožnje automobilom nije nam bilo dovoljno za razgledavanje svih dijelova parka.
Na putu prema nacionalnom parku svratili smo i u Mushu, mjesto gdje je don Danko bio svjedokom velikog genocida i gdje je u crkvi za vrijeme rata bilo ubijeno više od 1200 civila – djece, mladih, odraslih i staraca. Svi koji su zaštitu potražili u crkvi bili su ubijeni. Bio je to bolan čas i trenutak da se barem nakratko pomolimo za sve te žrtve.
Posjet nacionalnom parku bio je najava upoznavanja drugih dijelova Ruande s neviđenim prirodnim ljepotama. Tako smo se sljedećeg dana uputili na veliko jezero Kivu koje graniči s Republikom Kongo. Maglovit dan nije nam omogućio pogled na obronke visokih vulkanskih vrhova na kojima žive gorile. No, zato smo posjetili prekrasan grad Gisenyi, na samoj granici s Republikom Kongo. Uživali smo u ljepoti tamošnjeg benediktinskog samostana, u njegovom prekrasno uređenom dvorištu, tradicionalnoj kuhinji, ribi na grilu, pohanim bananama i kupanju u jezeru. Posjetili smo i biskupsku ljetnu rezidenciju u kojoj trenutno boravi jedan biskup u miru.
Sutradan smo se uputili prema Kigaliju prateći jezero Kivu. Usput smo navratili u Kibuye, u prekrasan hotel Betanija koji se nalazi na samom jezeru. Nakon kratkog odmora i okrepe, praćeni kišom nastavili smo put Kigalija kamo smo stigli u večernjim satima.
Ostao nam je još samo jedan dan. Bila je to prigoda da zahvalimo provincijalu don Camilu, braći salezijancima u Kimihururi, suradnicima i volonterki gospođi Tereziji iz Belgije koja nas je ugostila na jezeru Muhazi te vjernicima koji dolaze u crkvu Marije Pomoćnice. Pozdravivši sve njih, a na osobit način zahvalivši don Danku za poziv i za vrijeme koje nam je posvetio, napustili smo Ruandu obogaćeni mnoštvom lijepih dojmova i iskustava. Afrika i Ruanda uistinu nisu više onakve kakvima sam ih prije zamišljao.
Sada znam da je Ruanda tako lijepa zbog svojih prirodnih ljepota, prekrasnih krajolika i tolikih kontrasta. No, ono što je čini najljepšom jesu život i radost u očima ljudi, osobito djece, premda je mnogima među njima uskraćeno i ono najnužnije za dostojan život. Toliko trudnih majki i majki s djecom na leđima. Toliko djece na ulicama, u školama i crkvama. Toliko osmijeha, radosti i usklika uz mahanje rukom. Toliko razdraganih susreta i pozdrava ljudi koji rade na poljima. Ta njihova euharistijska slavlja, tako svečana i raspjevana, na kojima sav puk pjeva, na kojima nema pogledavanja na sat i negodovanja zbog njihova trajanja, slike su koje ću uvijek s radošću nositi u sebi.
Želja mi je da ova lijepa i bogata iskustva svog boravka u Ruandi podijelim s tobom, dragi čitatelju, kako bi možda i ti jednoga dana to isto mogao iskusiti. No, za početak te molim – nemoj ostati ravnodušan jer tim ljudima su upravo danas potrebni tvoja pomoć, tvoje molitve, tvoja ljubav i tvoj dar od srca.
