Prvo Tomislavovo pismo iz Venezuele

Draga braćo, hvaljen Isus i Marija,
Danas, 23. travnja 2021., prošlo je točno mjesec dana otkako sam došao u Venezuelu. Zahvaljujem svima koji me prate u svojim molitvama i onima koji mole za stanje u ovoj državi. Svakoga dana i ja vas i čitavu salezijansku provinciju prikazujem u svojim molitvama, a posebno braću koja su bolesna i trpe na razne načine. S nekima sam se i čuo i razmijenio poruke. Trenutno sam na lokaciji gdje pristup Internetu ne funkcionira baš najbolje pa ga na računalu koristim uglavnom u ranim jutarnjim ili u kasnijim večernjim satima kada svi spavaju. U ovom pismu ukratko ću opisati što se dogodilo otkako sam otišao iz Hrvatske.
25. veljače krenuo sam iz Zagreba prema Madridu preko Amsterdama. Put je protekao bez problema. Sjećam se da me u trenutku kada su se avionski kotači odvojili od tla obuzeo osjećaj da ostavljam svoju domovinu i odlazim u nepoznato.
Još uvijek nisam imao vizu za odlazak u Venezuelu, ali sam predosjećao da ću je uskoro dobiti po zagovoru svete Terezije od Djeteta Isusa.
Prilikom dolaska na aerodrom u kasnim večernjim satima dočekao me je salezijanac don Miguel Ángel Moreno Nuño iz Misijske prokure u Madridu. Prokurator don Eusebio Muñoz Ruiz sutradan me je predstavio zajednici. Bio sam u zajednici sa sedmero braće, uglavnom starije, i lijepo su me prihvatili. Sutradan sam odmah krenuo u Konzulat Venezuele u Madridu.
Nakon otprilike tjedan dana u našu zajednicu došao je brat pomoćnik José Gallego Vázquez (Španjolac) misionar 141. misionarske ekspedicije iz prašume u Perúu. S njime sam provodio većinu slobodnog vremena, obilazili smo grad i pričao mi je kako se tamo radi. Interesantno je da je osobno poznavao don Luigija Bollu, salezijanskog misionara koji je umro na glasu svetosti – u tijeku je proces u kojem se ispituju njegove vrline i kreposti. Bio je s njime na duhovnim vježbama u trenutku kada je on napustio ovaj svijet.
Također neplanirano u prokuru je došao biskup, salezijanac mons. Raúl Biord Castillo iz države La Guaira koja je sastavni dio Venezuele. Tako sam se imao priliku upoznati s njime i dao mi je neke informacije o trenutnom stanju u zemlji.
Kako je situacija s vizom bila neizvjesna, don Eusebio mi je preporučio da započnem devetnicu svetoj Tereziji od Djeteta Isusa. Vizu sam dobio u ruke dan nakon što sam završio devetnicu, 10. ožujka.
U to vrijeme vlada Bolivarske Republike Venezuele zabranila je sve letove iz Europe. Jedina opcija bila je kupiti avionsku kartu za Istanbul i preko Istanbula krenuti direktno za Caracas. Tako sam na put krenuo 22. ožujka.
Posebno dirljivo bilo je vidjeti po prvi puta more i obalu Venezuele. Avionom smo proletjeli točno iznad luke u koju je uplovila prva misijska ekspedicija od sedam salezijanaca koja je krenula iz Genove (Italija), a poslao ju je blaženi Mihovil Rua 1. studenoga 1894. godine na poziv biskupa, svećenika i mnogih laika koji su ondje već radili u duhu don Bosca jer su se neki osobno bili susreli s njime u Italiji i vidjeli kako salezijanci tamo rade. 19. studenog već su uplovili u luku.
Put prema Venezueli protekao je bez problema, osim pojačanih kontrola prilikom dolaska na aerodrom u Caracasu s dugim redom za čekanje. Prvo što mi je privuklo pozornost bio je veliki natpis na aerodromu: „Ovo je izgradio socijalizam u Venezueli“.
Kada sam izašao iz zgrade aerodroma, dočekali su me provincijal don Rafael Bernardo Montenegro Latouche i don Jorge Luis Bastidas Rojas zadužen za pastoral mladih u provinciji. Do centra Caracasa putovali smo autocestom oko sat vremena. Desetak puta nas je zaustavila policija i kontrolirala. Naime na snazi je još uvijek zabrana kretanja između država Venezuele zbog pandemije. Moguće je putovati samo uz pismeno odobrenje.
Zbog ekonomske krize u zemlji ukinuta je prometna policija pa treba biti posebno oprezan u prometu jer ljudi često prolaze kroz crveno, nemaju uključena svijetla na automobilima i ima dosta neregistriranih automobila u prometu.
Prolazili smo kroz grad Caracas koji je nekoć bio jedan od najbogatijih gradova na svijetu, a sada se čini kao da se vrijeme zaustavilo prije 20–30 godina. Većina nebodera, kuća i zgrada izgrađeni su prije i zgrade su dotrajale. Rijetko se vidi neka zgrada s novom fasadom. Puno ljudi živi u kućicama kao u favelama u Brazilu.
Napokon smo došli u provincijalnu kuću gdje su me braća srdačno dočekala. Klima je ovdje ugodna i komotno se može kretati u kratkim rukavima. Prvo jutro probudile su me ptice koje nikada dotad nisam imao prilike čuti. Najviše me se dojmio jedan cvrčak koji se glasa kao sirena na automobilu, a ovdje ga zovu chicharra (na hrvatskom “pravi cvrčak”).
Malo sam upoznavao grad, a već nakon tri dana otišao sam s nekolicinom braće iz provincijalne kuće na kamp s mladima u grad Duacu (manji gradić u državi Lara, 400 km jugozapadno od Caracasa). Tamo sam proveo tjedan dana. Ondje salezijanci imaju veliku kuću, ali stalno djeluju samo salezijanci suradnici dok im nekoliko puta mjesečno dolazi svećenik salezijanac.
Salezijanci suradnici aktivno rade s mladima. Kamp s mladima je imao temu “Misija i razabiranje duhovnog poziva”. Odazvalo se 60-ak mladih, neki su došli i iz okolnih gradova. Posebno me se dojmila otvorenost mladih i njihovo međusobno povjerenje. Otvoreno su u grupama iznosili svoja iskustva, podupirali se i molili jedni za druge. Više puta smo imali s njima pobožnost klanjanja i dojmilo me se kako mole sa srcem. Vrhunac je bio uskrsno bdijenje i misa na sam Uskrs.
Po završetku susreta neki mladi i obitelji pozvali su me u svoje kuće i tako sam mogao izbliza vidjeti kako žive. Živi se u oskudici i teško, ali interesantno je za vidjeti da su unatoč svemu sretni, gostoljubivi i susretljivi.
Odmah me je dirnula činjenica da većina obitelji ima više djece, iako se ovdje teže živi nego u Europi. Također, pobačaj je u Venezueli zabranjen i tko počini pobačaj mora ići u zatvor. Zaštitnica Venezuele je BDM od Coromota i gaji se posebna pobožnost prema BDM. Prolazeći ulicama i vozeći se autocestama nerijetko se može na jumbo plakatima vidjeti slika Milosrdnog Isusa, a također i kamioni i automobili oslikani istim motivom, dok reklama gotovo i nema budući je gotovo sve u državnom vlasništvu.
U Caracasu postoji hrvatski klub u kojem se okupljaju Hrvati. S jednom obitelji već sam stupio u kontakt. Inače Caracas ima preko četiri milijuna stanovnika, više nego čitava Hrvatska.
Venezuela me sada podsjeća na Hrvatsku 80-tih godina. Ljudi teško žive, ali mladi i stariji vole Crkvu i redovito primaju sakramente. U Venezueli je jaka struja protestantizma pa zahvaljujući toj situaciji katolici više čitaju Bibliju i povećan je interes za apologetikom. Postoje katoličke zajednice koje brane polog naše vjere i evangeliziraju katolike koji su napustili Katoličku crkvu i prešli u protestante ili u neke sekte.
Osim činjenice da je u zemlji teška ekonomsko-politička situacija, vladajući već godinama propagiraju magiju i santeríu pa se podosta ljudi bavi okultnim praksama.
Ljudi uglavnom putuju pješice jer im je autobus preskup. Nerijetko se na cestama može vidjeti da se po više ljudi vozi u prikolicama i na stražnjem, otvorenom dijelu automobila. Jednom su me tako provozali kroz grad Duacu i prošli smo mimo policije. Pozdravljali smo ih i oni su pozdravljali nas.
U Venezueli je već godinama na snazi hiperinflacija, a mještani su mi rekli da je najgore bilo 2017./2018. godine kad nije bilo za kupiti hrane. Sada je barem ima, ali je skupa. Upravo u trenutku dok ovo pišem, vrijednost jednog eura je oko 2.800.000 bolivara. Prosječno se zarađuje oko 1$ tjedno. Npr. učiteljica u osnovnoj školi mjesečno zaradi 4$. Zato je školski sustav jako degradirao, a ljudi su prisiljeni raditi više poslova dnevno da bi mogli preživjeti.
Prosječni policajac ima plaću od oko 20$. Stoga, da bi preživjeli, ljudi su prisiljeni raditi više poslova. Oni koji imaju nekoga vani u prednosti su jer im rođaci šalju novčanu pomoć. Ljudi malo zarađuju i logično bi bilo da su cijene proizvoda puno niže, no nije tako. Podosta stvari na koje sam naišao imaju cijenu kao i u Europi. Npr. cijena jednog peciva je gotovo 1$, stoga ljudi ovdje ne jedu kruh već rade malene kruščiće od kukuruznog brašna koje se zove arepa. Piti mlijeko svaki dan ovdje je luksuz. U našoj zajednici samo u posebnim prigodama s kavom pijemo mlijeko, no to je uglavnom mlijeko u prahu jer je jeftinije. Vino i pivo rijetko se piju jer su također luksuz. Limenka od 2,5 dcl piva košta 1,5$. U Venezueli ima puno voća ali unatoč tome ono je dosta skupo. Ne pije se ni rakija, već rum, no i on je dosta skup. U trgovinama se rijetko vidi da su cijene istaknute zbog svakodnevne fluktuacije bolivara u odnosu na američki dolar.
Ono što je jeftinije u odnosu na Hrvatsku je pristup Internetu i mobilnim uslugama. Npr. mjesečna tarifa koji sadrži 1000 minuta prema svim nacionalnim mrežama, 1000 SMS poruka i 1 GB ne košta niti 1$. Konkretno, u Duaci su građani oslobođeni plaćanja struje i vode, no zato je i kvaliteta distribucije električne energije jako loša.
Dok ovo pišem nalazim se u Los Tequesu, u postnovicijatu 40 km južno od Caracasa. U prvih tjedan dana tri puta se u našem kvartu čula snažna eksplozija dotrajalih transformatora na električnim stupovima, a kako kuće uglavnom nemaju zaštitu od prenapona, često stradavaju uređaji i kućanski aparati.
Apsurd je da Venezuela ima goleme zalihe nafte koje su u vlasništvu države, a uvozi naftu iz Iraka jer su naftna industrija i općenito industrija u državi u bankrotu. Litra benzina je oko 0,5$, a preprodajom cijena može porasti na više od 1$. Ljudi s kojima sam razgovarao kažu mi da s ovom krizom i hiperinflacijom žive više od 20 godina. Zbog toga je u zemlji dosta raširen kriminal i po noći je opasno ići u šetnju, naročito za nas bijelce jer kada nas vide ljudi misle da smo puni novca. Već nekoliko posljednjih godina turizam je u zemlji sveden na minimum jer je Venezuela označena crvenom bojom kao jedna od najrizičnijih zemalja. U 2020. godini Libija i Somalija nalazile su se na vrhu liste, a odmah za njima najrizičnije zemlje po turiste bile su Afganistan i Venezuela.
Salezijanska provincija Svetog Luke obuhvaća oko 24 kuća i malo manje od 140 braće. Od toga je oko 50 braće u formaciji. Trenutno je malo aktivne i zdrave braće pa je provincija morala zatvoriti neke kuće, kao i u prašumi gdje su neke salezijanske prisutnosti predane dijecezanskim vikarijatima. Upravo je tamo sada najteže, a u nekim mjestima u prašumi su samo po dvojica braće.
Stanje pandemije u zemlji se jako osjeti. Na nacionalnoj razini jedan tjedan je moguće imati duže radno vrijeme, a drugi tjedan se zove radikalni tjedan i trgovine rade sa skraćenim radnim vremenom ili uopće ne rade. Broj zaraženih dnevno je u prosjeku oko 1.500, no taj broj nije realan. Testiranje na COVID-19 je preskupo za građane pa onda oni to i ne čine. Ako se netko želi testirati i rezultat pokaže da je osoba pozitivna, ona ne mora platiti test. No ako test pokaže da je negativna, mora platiti oko 30$. Ovih dana su u našoj provinciji umrla dvojica starije braće svećenika. Obojica su bili misionari, jedan iz Italije, drugi iz Španjolske.
Kao što sam naveo, nalazim se u postnovicijatu u Los Tequesu. U kući nas je 22 braće. Od toga petero braće čine formativnu zajednicu, a ostalo su sve postnovaci. Filozofija se ovdje studira pet godina, a teologija četiri godine. Ovdje se pripremam za listopad kada bih se trebao vratiti natrag u Caracas i započeti sa studijem teologije. Učim jezik s jednim profesorom i također učim o povijesti i kulturi zemlje te o povijesti ove salezijanske provincije. Od sljedećeg tjedna trebao bih s profesorom započeti upoznavanje kulture, povijesti i aktualne situacije u prašumi kamo bih trebao biti poslan nakon završetka studija teologije i ređenja, a do tada bih trebao tamo ići samo povremeno radi stjecanja iskustva.
U mojoj zajednici su i dva starija misionara koji su u Venezuelu došli s 18 godina i ovdje započeli s novicijatom. Jedan je iz Španjolske, don Jaime (Palencia), a drugi je iz Italije, don Eliseo (Padova). Interesantno je da se don Eliseo susreo sa svetim Leopoldom Bogdanom Mandićem jer ga je otac vodio k njemu kada se išao ispovijedati. On je tada imao samo pet godina, ali kaže da ga se dobro sjeća.
U zajednici se živi jako skromno. Imamo doručak, ručak i večeru, ali u jako malim količinama. Inače puno obitelji u Venezueli si može priuštiti samo jedan obrok dnevno jer hrana je ovdje skupa s obzirom na mjesečna primanja. Puno se štedi i hrana se ne baca. Jučer sam za večerom pitao braću za stolom kako žive njihovi roditelji i braća. Svi su mi odgovorili da preživljavaju. Malo je obitelji s dvoje djece. Zgrada u kojoj se nalazimo u dosta je lošem stanju. Godinama je bila napuštena, a salezijanci su došli ovamo u siječnju ove godine jer je postojala je bojazan da bi država mogla preuzeti vlasništvo nad objektom zbog nekorištenja nekretnine.
Lijep pozdrav iz Los Tequesa i neka vas sve prati blagoslov Marije Pomoćnice koje se sutra spominjemo.
Tomislav