Čuo sam da su moji kolege misionari iz Afrike već pisali u raznim novinama o situaciji kod sebe, u drugim afričkim zemljama. Ja sad želim predstaviti situaciju u kojoj živim u svojoj drugoj domovini Ruandi koja je po mnogočemu slična situaciji u cijeloj Africi.
Kao i drugdje, tako i ovdje zbog koronavirusa svi ljudi moraju ostati u svojim kućama. To je u Ruandi jako strogo, ne smije se ni pješke nikamo iz kuće. Osim ako netko ima novaca pa s torbom ide kupiti hrane ili lijekove – sve ostale trgovine i radnje su zatvorene.
To je teško za sve, ali najteže je siromasima. Oni nemaju nikakvih zaliha u kući. Nemaju ni novaca. Ne mogu nikamo ići da nešto zarade. Čuo sam da neki ipak krše zabranu i izlaze namjerno van da ih uhvate i zatvore, računajući da će u zatvoru barem jednom na dan moći pojesti tanjur kuhanog kukuruza. Ali kod kuće ostaju žena i djeca – bez ičega. Prije nego što korona dođe do njih, umrijet će od gladi.
Teško je “Biti sit među gladnima” – to sam davno rekao, kad sam došao u Ruandu, ali sad je još teže! Svaki čas zvoni telefon, stiže poruka – “Nemamo što jesti, gladni smo, smilujte nam se”. Na svaki poziv ili poruku protrnem – O Bože!? Neke poznajem, ali ima i nepoznatih koji su se nekako domogli mog telefonskog broja. Ima i nama poznatih siromaha koji se ne javljaju, a kad ih pokušam nazvati i pitati jesu li živi – nitko se ne javlja. Sigurno nemaju dovoljno novca na računu da bi se javili ili su završili svoju tešku bitku.
Pišem ovo ne bi li netko čuo moj krik i pokušao nešto učiniti da se spase ljudi.
Svi ne mogu razumjeti situaciju u dalekoj Africi – ali mi misionari vidimo i ne možemo šutjeti niti prestati prositi. Ljudi moji, prijatelji dragi, radi se o gladnim ljudima ili, kako ovdje kažu, bolesnima od “kwashiorkorka”. Ja to činim i predajem u Božje ruke.
Hvala Bogu, ima, stvarno ima, plemenitih ljudi koji mi šalju sredstva da možemo pomoći najbližima i najpotrebnijima. Činimo što možemo, dijelimo hranu siromašnima gotovo svaki dan – po četvrtima jer pomoć ne bismo mogli pripremiti odjednom za sve, to je oko tristo obitelji izabranih od odgovornih iz Karitasa naše centrale Kimihurura. Da ne bi bilo gužve, pomoć vozimo autom (s posebnom dozvolom za to) kroz ulice. Odgovorni iz svake četvrti pokazuju nam put do kuća siromaha, oni izlaze i uzimaju pomoć na propisanom odstojanju – veseli ljudi koji primaju da mogu preživjeti nekoliko dana, veseli i mi da smo im mogli pomoći ubiti glad.
Susjedi gledaju sa zavišću – i oni bi htjeli biti na listi siromaha, da dobiju tu kesicu s 1kg graha, 1kg riže, 1kg kukuruznog brašna po osobi te malo šećera i dva sapuna za sve. Onima koji su daleko šaljemo malo novca putem telefona, da si mogu sami nešto nabaviti…To je borba!
U Ruandi još nema puno oboljelih od koronavirusa, ako je to istina. Najviše ih je u glavnom gradu Kigaliju. U nekim četvrtima nedaleko od nas ima zaraženih, ali to još nije došlo u našu blizinu. Stroge su mjere za izlaženje iz kuća… Općenito, govori se da je Afrika manje pogođena koronavirusom od ostatka svijeta. Bogu hvala! Ali zna se da više ljudi u Africi umire od malarije, trbušnog tifusa, ratova, a najviše od neishranjenosti i gladi. To su stotine tisuća svake godine – djece i odraslih! Najgore, najstrašnije je umirati od gladi, gore nego od koronavirusa! Ipak, to se još uvijek dešava u ovom 21. stoljeću! Hoće li ova pandemija pomoći da ljudi u svijetu uvide ova druga, gora zla, i pogledaju Afriku iz koje su iscrpili puno zlata, dijamanata, urana i drugih plemenitih kovina i da spase jadne, siromašne ljude.
Molite se da ovo zlo prođe što prije, kako bi se ljudi mogli slobodno kretati, nešto zaraditi, biti siti i živjeti u miru… Kako bi ponovno mogli ispunjati našu crkvu, slaviti Boga i moliti se za dobrotvore koji su im pritekli u pomoć u nevolji. Ali i da ljudi Europe, Amerike, Australije – ljudi iz bogatih zemalja – ne ostanu gluhi i slijepi pred stravičnom situacijom u Africi – glađu i bolestima. To će onda biti “Urlik radosti iz Afrike”! Tko sretniji od mene koji vam ovo pišem!
Smiluj nam se, dobri Bože! Majko Marijo, pomozi!
