Doputovali smo iz svih dijelova naše malene domovine, noseći u srcima različite priče. Očekujući dolazak posljednjih sudionika, u duši sjedinjeni s hrvatskim narodom, dočekali smo naše Vatrene koji su u našim srcima ražarili plamen nade. Pokazali su nam da su poniznost, upornost, zajedništvo i vjera alati koji pred sobom ruše sve svjetske pijune. Posjetili smo i mjesto na kojem je pao prvi hrvatski branitelj, Josip Jović, te smo ondje odali počast svim našim braniteljima, koji su svojom krvlju gradili naše domove. Svakodnevnim izletima u nacionalni park, raznim igrama, pjesmama i druženjem, živjeli smo prema onoj poznatoj don Boscovoj misli: “Igrajte se, skačite, vičite, samo nemojte griješiti”. No, to ne bi bilo moguće bez svakodnevne molitve i svete mise.
S vama bih željela podijeliti svoje iskustvo iz ovog kampa, iz svoje animatorske perspektive. U ovaj sam tjedan kročila s određenom dozom straha. 40-ero mladih ljudi, koji više nisu djeca, koji sazrijevaju i počinju upoznavati svijet, bili su povjereni nama na tjedan dana. Nisam mogla znati kakva će djeca doći, ni kakve će priče ispričati. Ali polako je došao i prvi dan u kampu, i nekako sam krenula. Moje animatorsko iskustvo i pouzdanje u Providnost pomogli su mi da hrabro zakoračim u ovaj tjedan. I tako je krenulo. Iako sam među prvima ustajala, a među zadnjima lijegala, umor nije bio prepreka da svako jutro radosno ustanem na prvi zov budilice. Iz dana u dan imala sam milost iskusiti razne ljepote – kroz prirodu, kroz vašu djecu, kroz sve što čini ovaj kamp. A tada želiš još, tada nema mjesta ni za umor ni za strah. Tada ideš naprijed. Tada čekaš svako jutro, svaki dan kao novi dar, kao novo iznenađenje, kao novu avanturu. Svaki dan slušaš priče koje pred tebe iznose srdašca nošena valovima u olujnom moru tinejdžerskih života. Otvara se put, kao kad je Mojsije razdijelio more. Otvara se put za Božje djelovanje. Priče se pretvaraju u dodire. Dodirivati se može pogledom, osmijehom, lijepom riječju, slušanjem. To je dodir srca, jači od fizičkog dodira. Dok se izmjenjuju dodiri duša, osvrćeš se oko sebe. Ne možeš ne primijetiti čudesa koja te okružuju: zelenilo, miris šume, vodu koja izvire u visinama, njenu bistrinu, ribe koje se u njoj igraju, zajedništvo kapljica koje tvore veličanstveni zbor. Kako je tjedan odmicao, osim čudesa oko nas, svjedočili smo i čudima koja su se dogodila u našim srcima, u našim životima. Iz onih slapova, ispod kojih smo stajali, kao da se na nas izlila kiša Božje milosti, perući naše haljine, milujući naše obraze, oblačeći nas u novo ruho – ruho djece Božje. Ono što sam ponijela iz toga kampa upravo je ta spoznaja. Ja sam uistinu dijete Božje. Kroz vaše sedmaše i osmaše upoznala sam ljubav Božju. Ljubav ne poznaje granice, ljubav čini čuda. Sad to znam. Ljubavi je sve moguće. A kad ljubiš nisi sam, jer ljubav gradi mostove. Kada ljubiš, dobivaš.
Kamp tamo ne ostaje. Pozvani smo u tom kampu i dalje živjeti. Pozvani smo biti kao slapovi: snažni, brzi, glasni, prodorni… U življenju, dobrim djelima i ljubavi. Takva je Božja ljubav: snažna, glasna, brza i prodorna. Svakog se dana odluči na ples pod slapovima Božje ljubavi.
